Prva priča

Prži se srce moje zbog pasoške boje

Iako se vazduh, treperi kao da nebo gori, ugrijao na skoro 40 Celzijusa, u Bosni i Hercegovini temperatura, ona društveno-politička, na svakom koraku i svakog dana neumoljivo raste.

Evropljani su nam ponovo zdrmali vruću šamarčinu, nama Bosancima i Hercegovcima (uglavnom Bošnjacima i principijelnim patriotima) kojom su nam poručili, da zahvaljujući nesposobnosti domaće vlasti i ovoga ljeta nećemo nigdje bez viza. Nije teško pretpostaviti šta ljudi u redovima pred ambasadama, misle i spominju bh. vlastodržcima, dok Esad Kirlić, federalni meteorolog, javnosti, putem TV-aparata i radioprijemnika, objašnjava kako su nas sustigle tropske vrućine i nema nam spasa osim u hladu ili morskoj, jezerskoj i riječnoj vodi.

Taman kada su vreline počele, negdje oko 1. jula, predstavnici vlasti su s osmijehom na licu otkrili da će početi štampanje pasoša po istom principu kako će se štampati i biometrijski, bez kojih se, usput rečeno, nigdje neće moći putovati. Već sljedećeg dana nestalo je osmijeha, a s vrha su objašnjavali kako je sistem pao, a i dalje pada!

U Mostaru, gradu u kojem se od vrućine pada u nesvijest, brutalno je ubijen a Magdy Dizdarević, a tenzije se još nisu do kraja spustile, kao da čekaju narednu eskalaciju. A tom vrelom gradu nikad jedno čudo dosta. Na vrelini na kojoj sve gori, vatrogasci su štrajkovali i blokirali ulazne i izlazne puteve u gradu. Među njima nije bilo nikakvih podjela na ove i one, a čak su im solidarnosti radi, pored verbalne, njihove kolege diljem BiH, dali i fizičku podršku. Ali, nažalost, njima se nije imao ko obratiti jer Mostar je grad u kojem gradonačelnika nema već deset mjeseci, i to, paradoksa li, zbog podjele na ove i one.

U Hercegovini vrelina izgleda stvarno prži mozak. U Trebinju je osnovano Udruženeje građana Srpski četnički pokret Republike Srpske, za čijeg predsjednika Inicijativnog odbora je izabran pripadnik Srpske radikalne stranke i samozvani četnički vojvoda Siniša Vučinić. Njihov cilj je popularisati četništvo među mladima i to u dobi od 16 do 22 godine. A da bi to ostvarili, najavio je Vučinić, godišnje će se obučiti oko deset hiljada mladih ljudi, što će za deset godina dovesti do brojke od 100.000 edukovanih četnika!

Nije vrelina samo zapljusnula jug zemlje. U Tuzli ulični obračun. Bez šaketanja, samo duge i kratke cijevi. Vehid Fejzić i Enis Sačević pucajući iz puške i pištolja teško su ranili Ivicu Kantora. Tuzlanske vlasti su kroz medije vrištale da im je dosta uličnog terora i tražile od organa vlasti, dakle samih sebe, da preduzmu sve mjere kako se to ne bi ponovilo.

Malo zapadnije, u Srpcu, gdje rata nije ni bilo, od eksplozije ručne bombe (druga na sreću nije eksplodirala) poginuo je osmogogodišnji Simo Rakić, dok je njegova godinu dana starija sestra Aleksandra teško ranjena. Prema prvim procjenama, bombe je, u šumarak, bacio za sada nepoznati, najvjerovatnije, bivši učesnik posljednjeg rata.

Vrele gume na vrelom rupičavom, nedograđenom asfaltu svakodnevno nam otimaju živote. Kakve su nam ceste što ih ova vlast pravi ili rehebilitira najbolje oslikavaju crne hronike bh. dnevnih novina: U sobaraćajnoj nesreći poginulo dvoje, poginulo jedno, troje teško ozlijeđeno,...

I voda, u kojoj se traži hlad i spas, zna se okrenuti protiv. Una je samo u dva dana odnijela dva života. Sedamnaestogodišnji  Rasim Oraščanin se utopio u blizini Bosanske Krupe, a 25-godišnji Redžo Mašić u blizini Cazina. U svega sat vremena razlike, u vodi su se nedavno utopili Enver Macić (53) i njegov 14 godina mlađi rođak Mujo Macić (39). Prvi se utopio u Neumu, a drugi na Jablaničkom jezeru.

Vrelina utiče na bh. građane i kada nisu u svojoj zemlji. Salko Slato (55) i njegov sin Haris (21) iz Bugojna uhapšeni su u utorak uveče u Baškoj Vodi nakon što su noževima izboli mještane, oca i sina Dragana (56) i Krunoslava Jurića (26). Hrvatski mediji su naveli da postoje tri moguća motiva napada: Prema jednom, Slate su bile nezadovoljne uslugom tokom izleta Jurićevim brodom na ostrva Hvar i Brač. Prema drugom, Salko Slato je prije ručka na brodu odbio ribu, te naručio meso,  nakon čega mu je servirana svinjetina. I prema trećem, dvije porodice su se poznavale iz Bugojna, a sukob je bio samo nastavak prepirki od ranije.

Eto, da imamo vize, možda bi nas manje bilo u domovini, možda bi nam manje bilo tijesno dok bi lješkarili od Jamajke do Papua Nove Gvineje. Naravno, to ne bi vrijedilo za penzionere, kojima u ove vrele dane, oni s vrha, ispod klima uređaja, poručuju da će im penzije kasniti i da će najverovatnije biti manje.

Nedavno je u jednim novinama objavljena teorija da će nas uskoro napasti vanzemaljci. Jedan Bosanac je to prokomentarisao riječima:
Samo nam još to treba!

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju