Seema Maliha Jilani, američka doktorica pedijatrije i reporterka koja je obišla brojna krizna područja

BiH je najsličnija Libanu, puna je dobrih vibracija i energije

Kada sam bila u Bratuncu, jedan od mojih mlađih saradnika, nakon što sam ga pitala o tome, rekao je da je ponosni musliman, i da bi to uvijek naglas i ponosno rekao pred svakim, iako ponekad pije. To je meni sve zanimljivo, možda ispočetka malo zbunjujuće, ali razumijem

Amir Telibečirović

(Sima Maliha Džilani), je američka doktorica pedijatrije na klinici u Houstonu-Texas. Pored toga je i radijski reporter za houstonsku KPFT radio stanicu Pacifica. Danas ima 28 godina, a sa manje od 19 je počela putovanje po drugim kontinentima, i to najčešće sama. Hrabro je odlazila u konfliktne i post-konfliktne zone Bliskog Istoka i Afrike, odakle je ponekad i usred pucnjave pomagala lokalnom stanovništvu na razne načine. Bila je u Sudanu, Palestini, Izraelu, Nigeriji, Libanu. Američka državljanka pakistanskog porijekla, po vlastitoj definiciji progresivna i slobodna muslimanka, samostalni borac protiv ekstremizma, zaostalosti i neobrazovanosti među nekim muslimanskim zajednicama, ali i šire. Pored ostalog, četiri puta je odlazila na hodočašće u Meku.

Nedavno je boravila u BiH, vršeći istraživanja o ovdašnjem međuvjerskom i međuetničkom suživotu uz ratne posljedice. Tim povodom je boravila u Sarajevu, te obišla Srebrenicu, Bratunac, Mostar, Zenicu, Tuzlu, intervjuišući ljude raznih profila i nacionalnosti o skoro svemu što se ovdje događalo i događa. Na taj način želi barem pokušati razbiti neke od negativnih stereotipa o BiH u američkoj javnosti i vratiti humani aspekt stanja u BiH među američke medije. Pritom vrši poređenja, utvrđuje razlike i sličnosti između BiH, Palestine i Libana, djelimično znajući od ranije političke i tragične sličnosti između ove tri zemlje. Za Start BiH govori, između ostalog, i o tome.

Kada ste prvi put čuli za Bosnu i Hercegovinu?

- Mislim da je to bilo vjerovatno prije četrnaest ili petnaest godina, na vijestima, uglavnom preko CNN-a. U Houston su došli i neki Bosanci nakon rata. Imala sam tada i malo stereotipna poimanja, jer nikad prije nisam povezivala ljude koji izgledaju anglosaksonski ili evropski sa islamom, tako da sam postala radoznala u vezi s tim. Pomislila sam da mi se to nije trebalo desiti, da sam trebala biti bolje informisana, ali to je bilo prije nego što sam prvi put išla na hadž i tamo vidjela razne ljude iz cijelog svijeta, a bila sam i dosta mlađa.

Kako ste se zainteresovali za BiH i stvari koje su se dešavale ovdje?

- To je bilo nekako tužno. Mislim da su bile i neke osobe koje su mi privukle pozornost. Humanitarni razlozi su me prvenstveno privukli, pa sam mislila da je to i najbolji način da nešto učinim. U to vrijeme sam bila dosta religiozna. U Houstonu u džamiji sam upoznala neke ljude iz Bosne. Sa njima sam imala razgovore o raznim stvarima u vezi sa Bosnom. Bilo mi je neobično da ljudi oko mene imaju toliko različitih stavova u vezi sa tim. Vodile su se rasprave između pakistanskih i arapskih muslimana uglavnom. Oni su imali raznolika viđenja rata u Bosni. Za mene je postojalo samo jedno stajalište. Pokušavala sam da shvatim neke od njih, jer su dolazili iz različitih sredina, tu su bile i politička razmimoilaženja što sam mogla donekle shvatiti, ali mi nije odgovarao ton kojim su vodili rasprave o tom konfliktu. To su bila razmišljanja nekih od tih ljudi. Prema njima, bosanski muslimani su većinom sekularni, ili manje religiozni od drugih u svijetu pa im se zato kao desila neka božija osveta, po njihovim tumačenjima. Vjerujem da vama ovdje to i nije novost. Takvi stavovi su bili uznemiravajući za mene. To je bilo nešto za šta nisam imala razumijevanja. I to nije bilo samo u vezi sa vama ovdje, slične stvari su govorili i o Turskoj, kada je tamo bio žestoki zemljotres. U to vrijeme sam bila uključena u rad nekih humanitarnih organizacija, i to je bio moj osobni džihad, da se borim protiv takve neobrazovanosti i neznanja. I svakako, htjela sam da više sama saznam o ovdašnjem sukobu.

Da li su možda nešto slično govorili u vezi sa velikim zemljotresom u Pakistanu ili sa žrtvama cunamija u Indoneziji i Maleziji, jer tamo baš i nisu naročito sekularni?

- Čula sam ponešto tako u vezi sa cunamijem, jer je navodno u toj regiji kao dolazilo do sve većeg zapadnjačenja. Ali nisam baš puno čula da o tim područjima govore na taj način, nešto kao, zašto bi se to tamo desilo, jer u praktičnom smislu, oni smatraju da su u toj oblasti bolji vjernici. Inače, previše je među američkim muslimanima debatiranja oko sporednih stvari koje im ne pomažu baš u svakodnevnom životu, te šta je sve halal, a šta nije halal, za i protiv hidžaba-marame, za ili protiv muzike, lakiranje noktiju ili ne, i tome slično. Mnogi pokušavaju da budu dobri vjernici, ali ponekad osuđuju druge koji nisu kao oni u praksi. Razgovarala sam sa jednom od majki Srebrenice, ona je rekla da ako si musliman trebaš biti ponosan na to, jednostavno iskren i otvoren u vezi s tim. Ona sama ne praktikuje religiju u velikoj mjeri, ali osjeća čvrstu vezu sa onim u šta vjeruje. To mi je bilo zanimljivo znajući šta je sve preživjela. Dosta sam putovala, ali nisam još sretala takve primjere. Srela sam neke ljude u Turskoj koji su još više sekularni, ali oni nekako kao da ne posjeduju svoju religioznost u tolikoj mjeri. Možda sada malko pravim generalizaciju, ali mi djeluje da ljudi koji su previše sekularni, tako bar osjećam, ne znam kako bih to jasnije definisala, ne posjeduju svoju vlastitu religiju kao bosanski muslimani koji su čak i ginuli zbog toga. Kada sam bila u Bratuncu, jedan od mojih mlađih saradnika, nakon što sam ga pitala o tome, rekao je da je ponosni musliman, i da bi to uvijek naglas i ponosno rekao pred svakim, iako ponekad pije. To je meni sve zanimljivo, možda ispočetka malo zbunjujuće, ali razumijem.

Dosadašnje impresije o svemu što ste vidjeli  i čuli u našim krajevima?

- Neko me već pitao o tome, ali sam posmislila kako da to sažmem u jednu rečenicu. Vjerovatno će trebati da mi se najprije slegnu svi utisci, i da još dosta toga pročitam, iako sam već dosta čitala i prije, informisala se o svemu iz ovih krajeva prije nego što sam došla. Za sada bih mogla reći da je ovo impresivno lijepa zemlja, sa dosta veoma toplih ljudi, sa osvajajućom i provokativnom historijom koja me priziva da se opet vratim.

Pošto ste bili u Palestini, Libanu i Sudanu, mjestima gdje su se događale ili još traju ratne tragedije slične bosanskoj, možete li napraviti paralelu između BiH i tih zemalja?

- Svakako, ali da napomenem da uzimam u obzir specifičnosti određene sredine, kulturu svake zemlje ili kontinenta posebno, jer ne bih da generalizujem. Već sam primijetila u ovih nekoliko dana u Bosni neke stvari za koje sam rekla, to je kao u Libanu, ili kao u Jerusalemu, u Izraelu i tako dalje. Rekla bih da je Bejrut najsličniji, jer je multikonfesionalni, multietnički i multikulturalan. Tamo su Druzi, Maroniti, kršćani katolici, muslimani kao i jevrejska populacija. Tamo su i dalje prisutne poneke borbe, imaju i svoje vlastite pobunjenike u zemlji. Jedna od stvari koje sam primijetila, i ovdje i u Libanu, je to da ljudi nisu zaglavili u tome da se stalno smatraju žrtvama. Tako su puni dobtrih vibracija, energije. Izlazili su vani, pokušavali da žive dan za danom bez obzira na bombardovanje, trudili su se da prežive u svakom smislu. Čula sam slične stvari i o preživljavanju u Sarajevu pod opsadom. Ljudi su i tamo i ovdje nalazili nešto da izbjegnu depresiji, bili su aktivni i poletni. Shvatili su da trebaš naći nešto čime bi se osjećao živim.

Pošto se bavite i medijima, koliko se nekad i danas kroz, naročito američke, medije moglo shvatititi da su, naprimjer, u Mostaru, Sarajevu i drugdje ginuli ljudi-civili svih ovdašnjih etničkih skupina i religijskih uvjerenja, od istih granata i metaka, a koliko su to tamošnji mediji svjesno i nesvjesno krivo ili previše pojednastavljeno prikazivali?

- Svakako, mediji su i prije i poslije ponekad iskrivljeno to prikazivali. Kada sam se spremala da pođem ovamo, neki moji poznanici, među kojima je veći broj obrazovanih ljudi, govorili su mi da budem jako oprezna i pažljiva, da razmislim da li da idem. To donekle razumijem, a ja sam ih usput podsjećala da je rat gotov, provjeravajući da li uopšte znaju da je gotov. Govorila sam im barem da znaju da bombe ne padaju baš sada, i slično. To je nešto što mnogi ljudi znaju o Balkanu općenito, o Bosni ili o Hrvatskoj. Znam da ima i određeni broj Amerikanaca koji su bolje upoznati sa stanjem ovdje, ali ono što je podosta prisutno u njihovoj svijesti  je, da je ovo turbulentni dio svijeta, te da se ljudi ovdje kao ubijaju vijekovima, i da su to ponovo počeli raditi. I tu bih mogla povući paralelu sa izraelsko-palestinskim sukobom. Jer, i tu nema dovoljno svijesti da se radi o agresiji. Da jedna strana posjeduje neka od najboljih naoružanja na svijetu, a drugi su često u prilici da koriste kamenje. Usput se stvara svijest kako oni ratuju zbog religije, pa je religija automatski samo nešto loše, a slučaj je dosta drugačiji zapravo. Kada se priča o toj famoznoj historiji konflikta, zaboravlja se da su Jevreji, kršćani i muslimani živjeli skupa stoljećima. Ljudi na uticajnim pozicijama, političari i ostali žele da to zvuči kao da je neki religijski rat. Ustvari, to su ratovi zbog pohlepe, radi zemlje, novca i drugih prljavština o kojima oni ne govore. Mislim da se to desilo i ovdje.

Vidjeli ste da u BiH pored posljedica rata, segregacija i razdvajanja ljudi po etničkoj i vjerskoj osnovi u nekim krajevima, ipak ima nešto sačuvanog i zajedničkog života. Imate li ideju ili savjet kako sačuvati taj suživot?

- Možda bi bilo malo previše od mene da nakon nekoliko dana pametujem ljudima šta i kako da rade, iako sam dosta upoznata sa ovdašnjim stanjem i kroz puno čitanja i kontakata sa ljudima. I ranije, dok sam se bavila humanitarnim radom, razgovarala bih sa ljudima u raznim krajevima svijeta, ali sam se trudila da ne zvučim kao kolonizator, jer, ipak, dolazim iz Amerike. Bilo bi previše klišeizirano da dajem savjete o tome kako treba živjeti u mirnom društvu. Ali pošto sam pedijatar, gledala bih iz tog ugla, rekla bih ljudima da misle na svoju djecu. Mislite na svijet u kakvom bi htjeli da vaša djeca žive. Nije sve u ljudima koji su ovdje u sadašnjosti. Kada god sam bila u teškim situacijama, i pod pucnjavom i opasnim situacijama, počela bih sa ljudima pričati o njihovim porodicama, o djeci, čak i sa raznim vojnicima. To ljude uspije omekšati, samo ih pitate za njihovu djecu, čak i kada su naoružani. Tada vidite njihovu mekšu stranu. To mi je jednom preporučio i jedan prijatelj, reporter, kada dođeš u tešku situaciju samo pitaj ljude za njihovu djecu, potomstvo, to uglavnom djeluje. To su univerzalne stvari. Suze srpske majke koja je izgubila dijete iste su kao i suze bošnjačke majke, tu nema razlike.

Kao mlada djevojka, često ste putovali u relativno opasne zone, i to sami. 

- Pa, kada si dosta mlad, često naivno pomisliš da se loše stvari događaju drugim osobama. Onaj osjećaj kao, drugi ljudi ginu, ali ja ne. Možda mi je takav osjećaj pomogao. Sa 19 godina sam otišla u Sudan. Tada nisam mislila da budem doktor, htjela sam da se uključim u humanitarne aktivnosti. To je bilo 1999. godine, i tada sam zapravo mislila da dođem u Bosnu, ali moji roditelji nisu htjeli da ovamo dođem. Svako moje putovanje imalo je fazu ubjeđivanja. Najviše oko odlaska u Izrael i Palestinu. Tada sam mislila ući u neke advokatske organizacije, htjela sam biti advokat, ali mi se nije svidjelo u njima. U Sudanu sam pomagala ženama da izbjegnu odlazak u prostituciju i da im omogućim da prestanu biti prosjaci. Najviše sam bila zabrinuta za svoj život u Izraelu, Zapadnoj Obali i Gazi. Nisam se toliko plašila hodanja po noći, silovanja naprimjer, jer, uglavnom nije bilo nikoga. Najviše sam bila zabrinuta na kontrolnim punktovima. Čak i na aerodromu u Tel Avivu. Bilo je situacija kada se i pucalo na mene, u zoni Zapadne Obale naprimjer, zato što sam nešto fotografisala. Izraelske formacije su otvorile paljbu prema meni. Tamo su kontrolni punktovi i osmatračnice svuda okolo. Moji roditelji su bili zabrinuti kada sam  za radiostanicu u Houstonu, slala izvještaje od tamo.

A bila sam upozorena da ne šaljem direktne izvještaje, jer to može biti opasno po mene, uz mogućnost da se više ne vratim. U jednoj od snimljenih reportaža se čuje moj glas kako govorim da se puca prema meni, a čuli su se hici. Govorila sam da mi se čini kako pucaju na mene, i jedan od prisutnih Palestinaca je potvrdio, rekao je da pucaju jer sam fotografisala okolo. To je bilo pokraj zida u Zapadnoj Obali. Tata me ubrzo nazvao telefonom i bio je prestrašen. On je to čuo preko radija. Tada sam imala 24 godine. Roditelji su mi govorili da sam punoljetna i da sama odlučujem, ali i da razmislim o advokatu. Najviše su strahovali, kao i ja, od kontrolnih punktova, jer na njima se može svašta desiti. Jednom sam bila ponižavana i zadržavana od strane izraelskog stražara. Što se tiče mog odlaska u Bosnu, i tada su bili nešto manje zabrinuti, manje nego za druge oblasti, jer su već stekli poneko predzanje. Samo su mi savjetovali da ne ulazim u prazne i napuštene objekte, vjerovatno zbog mina. Više ih je zanimalo kako ljudi ovdje žive, kako se nose, šta rade ...

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju