Florence Hartmann, novinarka i književnica

Nisam poslušnik pa ne mogu biti ni visoki predstavnik

Florence Hartmann je bh. javnosti poznata kao glasnogovornica i savjetnica Carle del Ponte u Haškom tribunalu, kao i po optužbi od strane Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju zbog otkrivanja odluke Tribunala kojom se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koje ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici, za šta je kažnjena sa 7.000 eura. Manje je poznata kao višegodišnja novinarka i dopisnica francuskog dnevnika Le Monde, kao književnica, a ponajmanje kao izvrsni poznavalac Sarajeva, BiH i bivše Jugoslavije općenito

Razgovarao: Amir Telibečirović

Bivša Jugoslavija: - Prvi put sam bila u Istri kao turista. Osamdeset treće ili četvrte, više ne znam, i svi su mi se tamo obraćali na njemačkom. Ja govorim talijanski, a ne njemački. Kad je sezona tamo su i onda zapošljavali ljude koji su govorili samo njemački. Na pijaci sam ipak našla neke starije žene pa sam s njima pričala na talijanskom. Tamo sam i kupovala, jer ovi u samoposluzi, oni sve na njemačkom. Govorim bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski (smijeh). Pomalo razumijem slovenski, makedonski, ruski i bjeloruski. Inače, govorim talijanski, španski i engleski. Ispočetka sam pričala na engleskom, a poslije, pošto sam često dolazila, počela sam učiti, počela sam čitati novine. U šali uvijek kažem – naučila sam jezik uz 8. sjednicu komunističke partije Srbije, preko novina. Poslije sam češće dolazila, studirala sam književnost. Ovdje su ljudi vrlo komunikativni, a i pažljiviji su kada čuju da znate nekoliko riječi, pa vas nekako i natjeraju da naučite.

Kretala sam se po Jugoslaviji sa društvom koje je putovalo po svijetu. Bilo gdje da sam išla uvijek je neko društvo bilo. A šta je pisalo u mom dosjeu, ne znam. Sigurno su me i pratili. Kasnije sam, '89. mislim, u Srbiji zatražila jednogodišnju vizu, pa sam morala da idem u policiju. A tamo su pitali svašta,  naprimjer  – za koga vi glasate u Francuskoj? (smijeh). Ja sam onda psovala na srpskom. Čekaj, kako možete da me pitate za koga sam glasala u Francuskoj, to je privatna stvar i to je zabranjeno pitati. Šta vas se tiče za koga glasam u drugoj zemlji, pa ni u vašoj ne smijete pitati. Ne znam šta su pomislili.

Sarajevo: - U Sarajevu sam prvi put bila, mislim 1988.godine. Došla sam na Jahorinu, na skijanje. Muž, kojeg sam upoznala u Španiji, je odavde, inače, mješanac, džukelac kako se kaže (smijeh). Na Jahorini sam ostala sa jednom prijateljicom, jer je on otišao na poslovni put, Na planini je stalno bilo loše vrijeme, pa smo poželjele da siđemo u grad. Sjećam se da sam u hotelu koristila ličnu kartu muževe sestre, koja je inače plava, sa plavim očima za razliku od mene, da ne bih plaćala po cijeni za strance. Ne znam šta je tada policija radila- (smijeh). Ovako je bilo jeftinije. Prijateljica je u gradu imala prijatelja iz djetinjstva, inače, sina jednog poznatog sarajevskog arhitekte, sada se ne sjećam imena. Svako veče smo išli po kafićima i diskotekama. Sjećam se jedne diskoteka za studente na obali. Stalno smo se družili, izlazili, a kada smo šetali, sin tog arhitekte, koji je odlično poznavao istoriju Sarajeva, pričao mi je kako su nastale neke stare ulice i kako se moderni grad uskladio sa tradicijom. Sve mi je to bilo fantastično. Oduvijek sam imala odlične veze sa Sarajevom, jer imala sam sreću da imam dobrog vodiča. Mogu reći da sam imala odličan uvod u Sarajevo. Poslije sam tu bila '90. i '91, pa opet za barikada.

Sarajevo 1992. : -Mi novinari smo tada svi bili u Holiday Innu, jer tamo je bio štab SDS-a, pa je i Karadžić bio tamo. Trudili smo se da ljudima kažemo da je ovdje loše krenulo, ali niko nam nije vjerovao. Sve je bilo organizovano. Todor Dutina im je bio glavni propagandista tada. Oni su motorolama organizovali i opsadu i sve ostalo.

U regionu sam kao dopisnik Le Monda za bivšu Jugoslaviju bila do proljeća 1994. godine. U Sarajevo sam ponovo došla preko aerodroma 1993. godine. Meni je inače bilo zabranjeno da ulazim u tadašnje srpske zone u BiH, jer tamo nisu voljeli moje članke. Karadžić mi je preko Todora Dutine zabranio ulazak još 1993. A taj Dutina jednom mi je i pištoljem prijetio jer sam na njihovu teritoriju ušla i poslije zabrane koja je donešena u ljeto te godine. On je u septembru pravio neku skupštinu na Jahorini, a u Beogradu su davali propusnice za novinare. Nisu pazili ima li onih sa njihove crne liste. Kada sam došla na Jahorinu, Dutina me je primijetio i zaprijetio pištoljem. U moju odbranu stao je  jedan od Karadžićevih tjelohranitelja, koji je u aprilu '92, pucao iznad moje glave ispred Holiday Inna. Tek što su zavšile prve mirovne demonstracije ispred kasarne Maršal Tito, zapucali su nam iznad glava, i mi smo morali puzati da se vratimo do Holiday Inna.  A s čovjekom koji je bio među onima što su tada pucali upoznala me je kasnije moja kolegica. Negdje su razgovarali i on je spomenuo da je tada bio u Holidayu, na šta mu je ona odgovorila:  – Ti si onda  pucao na moju kolegicu. Nije to zaboravio, pa je, kada je vidio Dutinu kako mi prijeti, došao da mi pomogne.

Ratni reporter: -  Novinari sa Pala me nisu voljeli jer nisam uzimala prevodioca. Svi su išli prvo na Pale da ih sebi nađu  i da se registruju. A ja, živim u Beogradu, uzmem auto, ulazim gdje god mogu i kad mogu... Tako sam s onima koji su to mogli, ušla i u Zvornik i bila svjedok zbivanja u junu 92. Oni su zbog toga znali poludjeti. Bila sam sa prijateljicom, koja također govori jezik, tamo i pred pad Konjević Polja 1993. godine, kada su nas uhapsili. Vidjeli su beogradske oznake na autu pa su u početku, zbog naglaska, mislili da smo iz  dijaspore. Nije im palo ni na pamet da smo strani novinari. Uhapsila me je jednom i specijalna jedinica Vojske Jugoslavije, 72. padobranska, u Zvorniku. Nakon toga napišem da su oni učestvovali u operaciji smanjenja enklave '93, na šta mi strani posrednici, uglavnom Francuzi, kažu da nemam pravo da to pišem i da to što sam napisala, da vojska iz Srbije ulazi u Bosnu, nije tačno. Kažem im, izvinjavam se, nacrtat ću vam njihove oznake, vi ste vojska, vi to znate bolje od mene. Nakon toga jedan francuski oficir mi je rekao kako je ovdje opasno za mene i da bi trebala da odem. Pitam ga zašto, a on kaže zato što pišeš da je Vojska Jugoslavije ovdje. Poslije sam i protjerana iz Beograda. Sjećam se, sjedim te 1994. u kafani u Sarajevu sa dvojicom prijatelja, Sarajlija, slušam radio-vijesti koje kažu da sam sa još šest novinara istjerana iz Beograda.

Od Le Mondea do Tribunala: -Ja sam krajem 2000. godine počela raditi za Haški tribunal. Za mene je to bio logičan nastavak onoga što sam ranije radila. Bilo mi je zanimljivo vidjeti koliko smo mi novinari dobro pokrivali rat, jer još uvijek je bilo ono kao, vi ste anti ovo, anti ono. Ja sam kao strani novinar bila stacionirana u Beogradu, koji sam znala od prije. Tako da sam imala sreću, ili nesreću, da budem na dobrom mjestu u pravom trenutku. Bilo je tamo još grupa stranih novinara, tako da nisu mogli jednostavno da nam kažu –  puklo odjednom, ljudi se više ne vole. Neki su mislili da smo pretjerivali, a mi smo bili ubijeđeni da smo dobro obavljali posao koliko je bilo moguće, jer nije sve bilo dostupno. Kasnije, 1999. godine počela sam pisati knjigu o Miloševiću, koji još nije nije bio optužen. Optužba je podignuta tek kada sam je završavala, pa sam mogla dodati uvod o Kosovu, ali još uvijek ne i za Hrvatsku i Bosnu. Mene su tada neki diplomati u Francuskoj kritikovali da sam opsjednuta Miloševićem i da ga stavljam na vrh svega, kao centralno lice. Bilo mi je tada zanimljivo da vidim kako će tribunal da iskoristi svoju moć, zakone, istražitelje, zakonske mogućnosti, da vidim sve dokumente koje smo mi kao novinari željeli da vidimo. Novine nisu baš s posebnim interesom pratile zbivanja u Hagu. Ja sam pokušala da ubijedim i privolim Le Monde,  pa sam još 1996. godine intervjuisala Goldstonea, ali taj im intervju nije bio zanimljivo. Valjda je bilo prerano. Onda sam pomislila, ako ne mogu suđenja da pratim kao novinar, pratit ću izbliza.

Karadžić, Plavšić i sudske farse: - Svako odlaganje Karadžićevog suđenja neprihvatljivo za žrtve koje su 13 godina čekale da bude izručen Haagu. Također, zakonito je da Karadžić dobije dovoljno vremena da se pripremi prije početka suđenja. Da bi zadovoljio oba legitimna zahtjeva, Tribunal je trebao da upostavi jasnu ravnotežu i odlučno upozori Karadžića da ima određeno vrijeme da se pripremi i da će, ako ga bude trošio za nešto drugo, to biti na njegovu štetu, a ne na štetu žrtava koje čekaju na pravdu. Karadžić se bavio pitanjem nekažnjivosti koja mu je navodno obećana, i to ispred Tribunala koji je uspostavljen baš da bi van snage stavio - kao nezakonite - takve potencijalne diplomatske poklone. Naravno da zbog toga nije pripremljen i da će se i dalje suprostavljati suđenju koje je mislio izbjeći, a koje Mladić može izbjegavati.

Što se tiče Biljane Plavšić, nije skandalozno njeno puštanje na slobodu, jer osuđeni poslije dvije trećine odslužene kazne mogu biti oslobođeni, skandalozna je činjenica da njena presuda nije poništena i da kompletno suđenje nije ponovo  zakazano nakon što je porekla svoje priznanje krivice. Ona je time što je priznala izbjegla kompletno suđenje i težu kaznu. Čim je porekla, trebala je da bude izložena potpunom suđenju, uključujući i optužbu za genocid, i na kraju dobiti kaznu koja odgovara njenoj odgovornosti. Njen pobjednički povratak je prvo uvreda za žrtve, ali je i izraz pobjede nad sistemom koji su ona i njeni navijači uspjeli izigrati. Haški tribunal je mogao da se osjeti uvrijeđenim i nepoštovanim, jer ovdje je uvrijeđena pravda. Ali Tribunal je svjesno odustao od pravde pošto nije reagovao kada je Plavšićka, i to u više navrata, priznala da je lagala pred sudom, kako bi što bolje prošla.

Tribunal VS Hartmanova: -Pa, ne bih smjela o tome pričati. Nije problem visina kazne, mada jeste previsoka jer ljudi koji otkriju ime svjedoka dobiju slične kazne. Ne može da se kriminalizira normalna, profesionalna obaveza novinara. Ja sam samo ispričala kako su oni došli do jedne pravne odluke i nisam otkrila dokument. Sve je bilo transparentno i dostupno i drugima. Jedino što je priča bila nepotpuna pa sam jedan dio pojasnila. Nisam i neću otkriti svoje izvore. Zbog principa, ali i stoga što moji izvori nisu u Haagu i to je i njima jasno.

Florence Hartman, visoki predstavnik: - Pa, za visokog predstavnika trebate biti poslušnik, a ja to nisam. Suviše sam otvorena, iskrena i slobodoumna, tako da ne mogu biti visoki predstavnik, ne ispunjavam uslove za to. Istina, još nijedan visoki predstavnik do sada nije bio žensko. A tamo ima osoba koje drugima pričaju o gender pitanjima i ravnopravnosti spolova. Čak ni među zamjenicima, pomoćnicima i asistentima u OHR-u skoro da nema žena, pogotovo nekih koje bi imale uticajne funkcije.

Najbolje humor i najgori političari

- Bosna je po međunacionalnim odnosima bila najtolerantnija evropska zemlja i  to je kamen temeljac bosanskog identiteta. Ali, sada je najdiskriminatornija država u Evropi u kojoj je dejtonsko uređenje pretvoreno u instrument aparthejda koji ubija Bosnu i Hercegovinu i sprečava svako oživljavanje historijskog evropskog bosanskog identiteta. Bosna još ima najbolji humor i najgore političare, najljepšu prirodu a najružnje moderne građevinske objekte, ima tajnu ljepotu koju krije i koja će ostati skrivena sve dok su vukovi još na okupu.

Satirično ogledalo nije moglo iza rešetaka

Satirični Feral Tribune kabare glumice Hasije Borić nije uspio ući u zatvorske prostorije u Haagu.

- Ona je htjela prezentirati kabare i tražila je od sudske administracije pravo da to predstavi zatvorenicima. Tema kabarea je dosta kritična prema svim ovdašnjim politikama, tako da je to bila dosta zanimljiva ideja, kao neko stavljanje ogledala pred njih. Možda im baš i  ne bi bilo zabavno.  Sudska administracija to nije odobrila, jer nije shvatila sadržaj niti razumjela jezik. Nismo ih uspjeli ubijediti.

Bezvizni režim nagrada građanima, a ne vlastima

- Nemoguće je procijeniti da li će BiH biti odobren bezvizni režim za EU, jer se kriteriji stalno mijenjaju, čak do te mjere da postaju, kao sada, potpuno arbitražni. Činjenica je da BiH nije uradila sve što treba da ubrza taj cjelokupni proces, ali je činjenica i da je talac onih koji umjesto ulaska ove države u Evropu, žele da Evropa odobri njen nestanak i njenu podjelu. Dobro što su građani Srbije dobili bezvizni režim, iako srpske vlasti nisu popunjavali kriterije, ali je opasno za budućnost BiH to što nije dobila te olakšice. Neopravdana je ta diferencijacija i to izaziva poremećaj na regionalnom nivou. A diskriminacija se provodi samo prema jednoj grupi, jer bosanski Hrvati imaju hrvatsko državljanstvo, i oduvijek su uživali bezvizni režim, i bosanski Srbi mogu lako dobiti pasoš Srbije. Da bi se odbranila od kritike o diskriminaciji, Evropska unija sada ironično sprečava bosanske Srbe da uđu u Schengen zonu sa pasošem izvađenim u Srbiji. Ako razum pobijedi, Evropa će pomoći da se ubrza proces izdavanja biometrijskih pasoša i odobriti bezvizni režim građanima BiH prije ljeta. Ali, šteta je ipak učinjena. jer bezvizni režim je jedina evropska olakšica koja nagrađuje građane, a ne vlasti. Evropa je trebala sada, a ne za šest mjeseci, da ukaže na tu specifičnost i tako pokaže da vjeruje da je BiH mjesto u Uniji, ali i da naglasi da su bosanski lideri otežavajući faktor u procesu integracije.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju