Pogled preko plota

Komšiji se otelila krava. Neka, mašala

„U mraku se svjetlo bolje vidi. I izgleda privlačnije. Kao spas. Kao izlaz iz tunela.“, komentarišu pobjedu Ive Josipovića nad Bandićem hrvatski mediji. Na žalost, to u bosanskohercegovačkom tamnom vilajetu ne vrijedi. Ovdje još pjevaju nacionalne inačice Merlinovog hita „Ja bih svjetlo zvao mrakom, da te nije Alija.“ i, vršeći klasičnu zamjenu teza i ispiranje mozga zbunjenoj masi, suprotstavljajući se elementarnoj logici, svjetlom nazivaju najcrnji nacionalistički i klerofašistički mrak

Samir Šestan

Sudeći (i) po upravo završenim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina i Hrvatska dva su suprotna pola priče o tranziciji. Dok BiH stoji u mjestu, ne samo zbog svojih političara, na koje se voli prebacivati sva odgovornost, nego i zbog nacionalšovinizmom zacementiranog stanja svijesti svojih građana, dotle Hrvatska pokazuje fantastičnu uzlaznu putanju, čiji je ključni elemenat upravo psihološka preobrazba nacije.

NEBO I ZEMLJA

I u jednom i u drugom slučaju (i u bosanskom i u hrvatskom), interakcija između građana i političara je potpuna. I ništa bolje ne pokazuje ispravnost one čuvene izreke Josepha de Maistre da "Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje", kao stanje u ove dvije zemlje.

Dok put Hrvatske, od balkanskih povampirenja fašizma i zločina u ime nacije, do evropski civiliziranog i uljuđenog izdanja, može služiti kao skoro utopijski idealan obrazac, dotle, bosanskohercegovačka realnost života u, stranom silom i iznuđenom i održavanom, primirju i 15 godina nakon rata, predstavlja nepresušnu inspiraciju istraživačima društvene patologije i umjetnicima opčinjenim političkim i socijalnim hororom.

Dok su Mesić i Sanader, svako iz svoje pozicije i svojih razloga i interesa, demontirali tuđmanizam u Hrvatskoj (svevši nekad najznačajniju društvenu bolest na mjestimično blijedo, folklorno, bezopasno, ritualno zaklinjanje na vjernost „ocu nacije“) njihovi nasljednici, ispunjavajući očiglednu želju svoje javnosti, nastavljaju dalje, ne pokazujući namjeru ni da se bave prošlošću, a pogotovo ne da se vraćaju u nju. „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“. Relativiziraju se čak i tužbe za genocid i prioritet daje konačnoj potpunoj normalizaciji odnosa između bivših članica zajedničke države. A nakon raščišćavanja sa nacionalizmom, prelazi se na obračun sa korupcijom unutar vlasti, kao najozbiljnijim problemom države. I to ne po zahtjevu izvana, nego zbog unutrašnje potrebe i osjećaja!

BiH, dotle, sudeći po ponašanju njenih političara (a u oktobru ćemo vidjeti da li je to i stav njenih građana) uporno pokušava da se vrati u rane devedesete i iz drugog (ili kojeg već?) puta dovrši nedovršene nacionalističke projekte i međusobna potkusurivanja. A pljačku i korupciju u vrhu vlasti sakrije iza novih potoka krvi svojih idiotiziranih građana.

ČEGA SE PAMETAN STIDI TIME SE BUDALA HVALI

„Korupcija, primitivizam, neobrazovanost, iritantna nametljivost, neuračunljivost, sumnjivi finansijeri kampanje, još sumnjiviji politički sponzori“, ključne su zamjerke koje je hrvatska javnost ispostavila predsjedničkom kandidatu Milanu Bandiću. „Bandić nema pojma o vanjskoj politici, unutarnjoj politici, o politici uopće. Ne zna ništa o ovlastima predsjednika Republike, okružen je mračnim tipovima, Zagreb je doveo pred bankrot i pretvorio ga u leglo korupcije i kriminala. On je primitivan i nekulturan... Popisu nema kraja.“

Kao da portretiramo bh. političare kleronacionalističke provenijencije, koji već dva desetljeća dobijaju izbore. I koji će ih, po svemu sudeći, dobiti i u oktobru.

Ono što je u Hrvatskoj postala prepreka za izbor, kod nas je, još uvijek, kvalitet na koji se nacionalno o(ne)svješćeni glasači lijepe kao muhe na govno.

„U mraku se svjetlo bolje vidi. I izgleda privlačnije. Kao spas. Kao izlaz iz tunela.“, komentarišu pobjedu Ive Josipovića nad Bandićem, hrvatski mediji. Na žalost, to u bosanskohercegovačkom tamnom vilajetu ne vrijedi. Ovdje još pjevaju nacionalne inačice  Merlinovog hita „Ja bih svjetlo zvao mrakom, da te nije Alija.“ i, vršeći klasičnu zamjenu teza i ispiranje mozga zbunjenoj masi, suprotstavljajući se elementarnoj logici, svjetlom nazivaju najcrnji nacionalistički i klerofašistički mrak, a (komunističkim, ateističkim, antisrpskim, antihrvatskim, antibošnjačkim, islamofobnim,...) mrakom - svjetlo pravne, sekularne, demokratske države, medijskih sloboda i individualnih ljudskih prava.

Konačni rezultat predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj su dočekali s konstatacijom: „To nije politički, nego civilizacijski odabir“. Kao što ni izbori u BiH nisu politički nego civilizacijski odabir. Naši političari, iz vladajućeg nacionalističkog establišmenta, i njihovi glasači, kao i pridruženi im vjerski i medijski šljam, svjesno biraju život u primitivnoj plemenskoj zajednici i smradu „čistih“ nacionalnih torova. Ne radi se o slučaju, niti o neznanju ili gluposti (niko ne može biti tako glup(!), mada su ovdašnji potencijali zaista zavidni). A ponajmanje se radi o nepostojanju izbora (što je omiljeni izgovor kako prikrivenih nacionalista, tako i neodgovornih političkih defetista, koji se sistemski podržava od propagandnih stožera vladajuće oligarhije).

NEKAD BILO SAD SE SPOMINJALO

Predsjednički kandidat Milan Bandić, da li zbog bosanskohercegovačkih korijena ili nekog drugog razloga, nije shvatio da se Hrvatska mijenja, i to ozbiljno, i ostao je zarobljen u vremenu. Kao i Bosna i Hercegovina.

Njegov ključni promašaj, zapravo, je u činjenici da je u Hrvatskoj pokušao pobijedi klasičnom kampanjom za BiH: red najcrnjeg populizma, red pljuvanja po konkurentu i vlastitoj prošlosti, red slikanja sa ratnim zločincima, red podrške iz klerikalnih krugova, red gomile prljavog novca i još prljavijih dilova koje on podrazumijeva,...

Licemjerjem, uporedivim samo sa onim bosanskohercegovačkih udbaša iz vjerskih zajednica, medijskog smeća iz radionice ljubitelja falusoidnih građevina ili političkih konvertita, koji su mjesto u centralnim komitetima zamijenili mjestom u rukovodstvima nacionalističkih partija, Bandić je pokušao uplašiti Hrvatsku, tobožnjom „crvenom“, komunističkom opasnošću (falilo je samo da šefa SDP-a i sklone mu medije optuži za pripremanje državnog udara). Kao klasični balkanski primitivac, omalovažavao je i ismijavao Josipovićev neosporni intelektualni i umjetnički ugled. U degutantnom stilu bosanskih amoralnih zloupotrebljivača religije, izjavljivao da radije čita molitvenik nego Ustav. Itd. Itsl. Sve do javnog druženja sa ratnim zločincima, što čak i u BiH praktikuje samo Milorad Dodik i njegovi nacional-socijalisti.

Bandić je, faktički, izgubio radeći upravo ono što bi mu u Bosni i Hercegovini donijelo pobjedu. Zapravo i jeste! On je u BiH pobijedio procentom na kome bi mu pozavidio i pokojni Saparmurat Nijazov, koji je u pojedinim mjestima dostizao do tragikomičnih 99,72%, nasuprot Josipovićevih 0,28%.

No, ono što je u BiH još uvijek moguće, u Hrvatskoj više nije.

VAGA ZA STOKU

I mada je jedan ovdašnji ugledni hrvatski intelektualac čitavu stvar prikazao kao ogledalo stanja duha bh. Hrvata, dokaz njihove „teške psiho-političke zapuštenosti, zapravo nesposobnosti da se racionalno prepoznaju istinski i dugoročni vlastiti politički interesi i izgledi“, u suštini se, zapravo, radi o stanju svijesti (svih) stanovnika BiH (njenih „građana“, da budemo cinični). Nikakve tu razlike nema, gledajući po nacionalnim torovima. Frtalj kile fašizma gore-dole, ne igra nikakvu ulogu. Niti su moguća separatna rješenja. Problem BiH i jeste u fenomenu „spojenih torova“ između kojih se zlo, mržnja, nepovjerenje i strah preljevaju i međusobno provociraju.

Zato je i jedino rješenje koje postoji, ono za naše susjede (i „međunarodnu zajednicu“), a ne za nas – presjecanje pupčane vrpce, kojom su ovadašnji konstitutivni narodi povezani za „matice“ (i njihove budžete). I „dizanje ruku“ od ovdašnjih ludaka. I Hrvatska već preduzima korake ka definitivnom rješenju ovog pitanja. (Kao i „međunarodna zajednica“.) A kad tad će na to biti prisiljena i Srbija. Ukoliko bude željela biti normalna država.

Tadićeva najava usvajanja rezolucije o Srebrenici u Skupštini Srbije, uz istovremeno negiranje genocida, na stranicama propagandnih glasila režima koji restaurira zločinačku politiku iz 90-ih na tlu Republike Srpske, govore u prilog činjenici da neprirodna veza između zločinačkog, otvoreno rasističkog režima i nečeg što se predstavlja kao demokratska, drugačija, evropska Srbija, kad tad mora pući. A pući će onog trenutka kad „evropska Srbija“ ne bude stvar samopredstavljanja (kao Tuđmanova ubleha o Mitteleuropi) nego življenja (kad izvinjenja za počinjene zločine, npr. ne budu stvar trgovine nego moralnog imperativa – nešto što čovjek radi zbog sebe, a ne zbog drugih).

No, digli ruke od nas naši susjedi i stranci ili ne, nama teško da ima spasa. Vrlo je teško pomoći nekome ko odbija da mu se pomogne i ko, zapravo, uporno pokušava da izvrši samoubistvo. Osim toga, u svjetlu evropskih integracija, od država i naroda se očekuje da prije svega pomognu sami sebi. Da, jednostavno rečeno, budu pametni. Ili, bar, da ne budu imbecili. Što je, za nas, već nepremostiva prepreka.

ČUDA SE NE DEŠAVAJU

Ono što je najfascinantnije u najnovijem razvoju političkih prilika u Hrvatskoj – a što pored izbora Josipovića za Predsjednika, uključuje i neuspjeli pokušaj povratka bivšeg premijera Sanadera i jedinstvenu osudu javnosti tog čina – je što pred očima imamo oživotvorenje onoga što nam, sve ove godine, svima nama na ex-Yu prostorima, (uglavnom neuspješno) pokušavaju objasniti postavljači zadataka iz Evropske unije: „Vi to treba da uradite zbog sebe, ne zbog nas“.

Hrvatska je izborom Josipovića i sahranjivanjem nesuđenog pučiste Sanadera pokazala da je postala zrela nacija. Ni jednu od ovih stvari nije uradila zbog Evrope, pogotovo ne po nalogu, a obje stvari su, zapravo, krunski dokaz njene sposobnosti da prihvati evropske vrijednosti i spremnosti da postane dio jedne civilizovane zajednice, u kojoj se podrazumijeva određeni stepen društvenog razvoja, ne samo u ekonomskom smislu. Zajednice, koja za razliku od BiH, nije suicidalna i zna izabrati šta je dobro za nju. Ili – što je često još značajnija sposobnost – između dvije loše solucije zna izabrati onu manje lošu.

Posljednji događaji, naime, pokazuju da Mesić nije bio izuzetak, slučajnost i Ničim Zasluženo Čudo, kako ga se, pomalo sa zavišću prema susjedima, percipiralo u BiH (prije svega u „bošnjačkim građanskim krugovima“), nego samo jedan u nizu ozbiljnih i ispravnih koraka koje su tamošnji građani preduzimali. Znak zrelosti tamošnjih birača, koji su se postepeno, i bez intervencije sa strane, denacifikovali i približili evropskim vrijednostima, da već sada, za od nacionalizma teško oboljele i obnevidjele Bosance i Hercegovce, pa i za svoje ovdašnje sunarodnjake, izgledaju neprepoznatljivi. Kao s druge planete.

Prisjetimo li se tuđmanovske malograđanske opsesije Mitteleuropom i komičnog odricanja svake veze s Balkanom, možemo konstatovati da se Hrvatska Balkana riješila na najneočekivaniji način – pokazavši političku zrelost. I svoje upravljačke elite, ali i - još značajnije – svojih građana.

Na izvjestan način, Hrvatska je postala dio Evrope, onda kad se prestala grčevito i nasilno truditi da joj svoju pripadnost dokaže, kad je prestala sa tuđmanovskim (balkanoidnim) tlapnjama o predziđu kršćanstva i kad je prestala mijenjanje svog društva tretirati kao nametnutu obavezu, kao sredstvo kojim se dolazi do cilja (članstva u Uniji). Kad je shvatila da je cilj upravo mijenjanje društva, kad se okrenula sebi i rješavanju svojih problema. Upravo u tom trenutku, kad se nikom nije dokazivala, nego se bavila razmišljanjem o vlastitom interesu, pokazavši sposobnost za racionalne odluke i otklon od balkanskog iracionalizma (kao konglomerata nacionalšovinizma, jeftinog populizma, uticaja religijskih zajednica,...) Hrvatska je postala evropska nacija. Ovo dalje su samo birokratske formalnosti.

RJEŠENJE ZA NAŠE PROBLEME

Iskustvo s predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, mada neki pokušavaju profitirati na njemu (a posebno je tragikomično kad to radi vlasnik „bolje budućnosti“), potpuno je neprimjenjivo u BiH. Bosna i Hercegovina je beskonačno i neprocjenjivo daleko udaljena i od svog Mesića, a njen/naš Josipović (ugledni univerzitetski profesor, kompozitor klasične muzike, deklarisani nevjernik, pobornik ljudskih prava, uključujući homoseksualna,..., koji u svojim prioritetima navodi odbranu radničkih prava), iz današnje perspektive, realan je poput komunizma.

Da se sa svojom mukom našalimo na kraju: predsjednički izbori u Hrvatskoj pokazali su nam da je jedini način za izvlačenje BiH iz septičke jame u kojoj se nalazi – naći „normalnu zemlju“ (recimo Njemačku) sa dovoljno velikim brojem glasača da anuliraju našu plebiscitarnu podršku kriminalcima, nacionalistima i ludacima, dati im naše državljanstvo, privoliti ih da izađu na izbore i – eto nam konačno i normalne vlasti i normalne države. A, za početak bi, u oktobru, mogli pozvati susjede i Reisovu mamu (hm...) da glasaju na našim izborima. Gore ne može biti! Garant!!!

No, prije će biti da ćemo postati deponija za odbačene političare iz susjedstva (što je i logično, jer već smo deponija za njihove kriminalce). Većina političkih analitičara, naime, predviđa da će ovaj Bandićev poraz biti početak kraja njegove političke karijere (u Hrvatskoj). No, nakon političkog penzionisanja u Hrvatskoj, možemo ga očekivati u BiH. Ko zna – možda bi čak i otpad iz susjedstva bio bolji od ovdašnjeg političkog smeća. Teško da bi ovdašnji Milanović to mogao progutati, ali bh. SDP-u bi jedan Bandić dobro došao. Naravno, ne mislim na ovog Bandića iz predsjedničkih izbora, nego onog koji je, kao Hercegovac, 4 puta uzastopno dobio izbore u Zagrebu.

Elem, da zaključimo: dok u Tamnom Vilajetu pušu u svijeću, s namjerom da se vrate u potpuni mrak, u susjedstvu pale reflektore duž puta prema Evropskoj uniji. Ode, dakle, Hrvatska. A odosmo i mi. Samo u jednu drugu stvar. Ili, da to kažemo malo drugačije: komšiji se otelila krava (neka, mašala!), a naša samo što nije lipsala. A i giviht nam se pokvario.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju