PREDNOVOGODIŠNJA OFANZIVA NA MEDIJE

Stoljećima izgrađivani mentalitet poslušnosti, služenja vlasti i „netalasanja“ proizveo je situaciju da su najtiražniji časopisi u zemlji oni iz kojih isijava moć - zasnovana na blizini vlasti, medijskom nasilju, količini novca, tajkunskoj beskrupuloznosti i strahu koji šire. Otuda i ideja jednog od najopasnijih likova s ovdašnje javne scene da se sa svojom medijskom imperijom zla u zaleđu otisne u političke vode

Piše: Samir Šestan

„Ako se ljudi mogu kontrolisati uz primjenu sile, onda nije toliko važno kontrolisati šta oni misle i osjećaju. Ali, ako se izgubi sposobnost da se ljudi kontrolišu silom, postaje neophodno da se kontrolišu njihovi stavovi i mišljenja.“, objašnjava Noam Chomsky motive kontrole medija od strane politike, koja u njima vidi sredstva propagande, tačnije ispiranja mozga i kontrole misli, u cilju efikasnog vladanja nad stanovništvom.

MAGARCIMA MRKVA, KRITIČARIMA BATINE

Kraj 2009. godine, u Bosni i Hercegovini, obilježen je eskalacijom pritisaka na medije, u cilju njihovog zadržavanja ili stavljanja pod političku kontrolu i neutraliziranja njihovog kritičkog djelovanja prema akterima na društvenoj sceni, prije svega moćnicima iz političkog i vjerskog establišmenta. Aktuelizirane su sve neuralgične tačke medijskog prostora u BiH.
U igri je krajnje širok dijapazon ataka na slobodu medija. „Od mrkve do batine“, kako to vole reći stranci. Odnosno, od klasične korupcije, koju sprovodi režim u Republici Srpskoj, odvojivši u godini u kojoj se krešu svi budžetski rashodi, čak 5 miliona KM za „pomoć“ medijima u predizbornoj godini, do prijetnji likvidacijom najeksponiranijim pojedincima iz nevelike skupine beskompromisnih kritičara društvenih negativnosti.

Glavni akteri političkih pritisaka su notorni verbalni terorista, Milorad Dodik (i lično i u svojim kloniranim izdanjima), najveće leglo nerada, neefikasnosti i socijalne neosjetljivosti među političkim institucijama, Federalni parlament (odnosno vladajuća većina u njemu), nezaobilazni, i prema medijima sve agresivniji, reis Cerić i odane mu institucije Islamske zajednice, uključujući i onu na čijem je čelu bivši premijer, kome se upravo sudi zbog zloupotrebe položaja, te, medijski tajkun i novopečeni političar, s ambicijom da postane bošnjački Dodik, Fahrudin Radončić. Tu su, svakako, i razne lobističke grupe, koje medije koriste za nametanje svojih rješenja u određenim oblastima, što je, vjerovatno zbog količine novca koja je u igri, najvidljivije u oblasti energetike.

Ciljevi su različiti. Osim kontrole medija, koja je zajednička intencija svih većih političkih stranaka, nosiocima separatističkih tendencija dodatni cilj je i destrukcija državnih medija, odnosno, prije svega BH televizije (dok se radio, zasad, i ne spominje, al doći će i on na red). A tu je i, još uvijek živa ideja o nacionanim podjelama svega zajedničkog.

PAMETNOM JE I BHT DOSTA

Slučaj Mehmeda Agovića, od Upravnog odbora BHRT-a, odnosno onog njegovog dijela pod kontrolom Milorada Dodika, otpuštenog, pa, ovih dana, sudskom odlukom vraćenog direktora, kome se, tek što je došao, ponovo prijeti tužbama i smjenom (a zašto ne, kad se sve plaća iz kase kuće koju je cilj uništiti), samo je dio projekta destrukcije ionako već krajnje razorenog, devastiranog, poraženog i poniženog državnog emitera. I treba ga posmatrati kao tek preventivno postupanje eksponenata srpskog nacionalističkog projekta, koji za svaki slučaj reaguju na svaku mogućnost da se posrnuli div pridigne. Ma koliko ta mogućnost bila mala.

BHT, pavši kao jedna od prvih žrtava režima Milorada Dodika, koji je do savršenstva usavršio korištenje nedostataka sistema (pogotovo u sferi samoodbrane), za opstrukciju, političke ucjene, nametanje svojih rješenja, preuzimanje kontrole ili naprosto njegovu destrukciju, pokazatelj je krhkosti i države, ali još više kontrolnih mehanizama u društvu, što bi slobodni mediji trebali biti.

Brzina kojom je BHT pao i srozao se od prilično respektabilne kuće, sa prepoznatljivim programom, do funkcionisanja, praktično, na tek simboličkoj ravni (i čekanja na rasplet političkih natezanja oko sudbine države, da se vidi da li će uopšte postojati) naprosto je zastrašujuća. I, uz funkcionisanje RTRS-a kao klasičnog režimskog medija, upozorenje svim akterima na društvenoj sceni čime rezultira miješanje politike u rad medija.
To upozorenje je krajnje dragocjeno za shvatanje ozbiljnosti rata koji se vodi oko Federalne televizije i posljedica njenog eventualnog stavljanja pod političku kontrolu, pogotovo vladajućih nacionalističkih stranaka.

O MEDIJSKIM GERILCIMA I SERIJSKIM ZLOČINCIMA

Federalna je televizija, naime, zahvaljujući čudnoj igri sretnih okolnosti, svojevrsnom vakuumu moći, funkcionišući pod od strane međunarodne zajednice oktroisanim upravnim odborom, oslobođenim uticaja vladajućih političkih partija, dobila i iskoristila priliku da izraste u respektabilan medij, prepoznatljiv po svojoj oštroj kritici kriminala političkih, vjerskih i medijskih moćnika u zemlji, nacionalizma, vjerskog fanatizma i zloupotrebe religije, zločina i njihovog prikrivanja, totalitarnih tendencija u društvu, itd.

Značaj tog medija najbolje se isčitava iz liste njegovih otvorenih neprijatelja i onih koji ga svo ovo vrijeme nastoje staviti pod svoju kontrolu. Spisak je predugačak, a za ovu priliku izdvojićemo samo najznačajnije – Milorada Dodika, čiji je ovo jedini ozbiljan i neporažen neprijatelj, koji kontinuirano razvaljuje njegovu političku i nacionalističku krinku, pokazujući da se ispod nje nalazi običan kriminalac; reisa Cerića, čija nervoza od javne kritike, i argumenti kojim se protiv te kritike ustaje, govore o dubokim antidemokratskim i antisekularnim tendencijama i opasnostima po društvo koji prijete iz tog pravca; Federalni parlament, od građana ove zemlje potpuno otuđeno, leglo nerada i nemorala, koje već godinama pokušava da uspostavi stranačku kontrolu nad ovim medijem i koji odbija pružiti javnu podršku njegovim novinarima čak i u situacijama kad im prijete smrću, i u kome je, da bi apsurd bio naglašeniji, jedan od ključnih ljudi u određivanju parlamentarnog stava prema ovom mediju – ratni opštinski cenzor; državni Parlament, koji sramotno, staje u odbranu siledžije iz svojih redova i za nasilje optužuje žrtvu, i to, da bi stvar bila tragičnija, putem svoje Komisije za ljudska prava i etiku; vjerski ekstremisti, s fobijom od svega drugačijeg od njihovog redukcionističkog shvatanja religije, koji novinare ove televizije optužuju za islamofobiju i prijete im terorističkim aktima i odsjecanjem glava; kriminalno podzemlje, s dubokim vezama s političkim moćnicima,..., i, svakako, tu je i medijski moćnik i novopečeni političar opasnih namjera, Fahrudin Radončić.

Posljednjih dana ove godine, od laži, podmetanja i stravičnih uvreda i optužbi na stranicama tiskovina u vlasništvu ovog tajkuna, koje se mogu isčitati kao otvorene prijetnje i pozivi na linč najznačajnijih novinara ove kuće, prešlo se na frontalni sukob, u kome se prijeti i svojevrsnim mixom Miloševićevih jogurt revolucija i prošlogodišnjeg fašističkog obračuna sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala (za koje odgovornost snosi upravo Avaz).

RAK RANA NA PLUĆIMA NACIONALISTA

Kraj godine donio je i zanimljivo „prepucavanje“ između „međunarodne zajednice“ i SNSD-ovih opstrukcionista, u vezi medija, tačnije Regulatorne agencije za komunikacije, koja je, pored FTV-a, kost u grlu Milorada Dodika, koji njenim preuzimanjem (koje je zasad još uvijek samo u formi Vođinih želja) ima namjeru da disciplinuje sve medije i usmjerenim drakonskim kaznama utiša kritičare svog režima.

Predstavnici OHR-a, OSCE-a i delegacije EU u BiH, u zajedničkom pismu, upozorili su Presjedavajućeg Vijeća ministara da prestane s pokušajima ugrožavanja nezavisnosti RAK-a: „Imenovanje članova Savjeta RAK-a i direktora RAK-a treba da bude zasnovano isključivo na integritetu, znanju i profesionalnim zaslugama. Zakon izričito nalaže da se pri imenovanju ne koriste bilo kakvi nacionalni ili politički kriteriji“.

Kad su uspjeli doći sebi od šoka da neko zahtijeva da se imenovanja ne vrše po nacionalnom i stranačkom ključu, SNSD-ovi borci za suverenitet Bosne i Hercegovine su mrskom neprijatelju, kroz usta Predsjedavajućeg Vijeća, uzvratili ponosnim „Bolje rat nego pakt“ („BiH treba da bude apsolutno(!) nezavisna od međunarodnog uplitanja. Tvrdnje međunarodne zajednice u BiH su, ustvari, jasan dokaz da oni žele da upravljaju RAK-om“), te još jednim istorijskim NE! – „Apsolutno su netačne tvrdnje predstavnika „međunarodne zajednice da Savjet ministara ugrožava nezavisnost Regulatorne agencije za komunikacije BiH.“ Jah... A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.

O značaju RAK-a i otsustva političkog uticaja iz njegovog djelovanja govori i skandal sa otpočinjanjem nelegalnog emitiranja programa RTRS-a sa digitalnog predajnika, prije 10-ak dana, na što je RAK, potpuno nekarakteristično za stvorenu društvenu atmosferu u kome je političkim siledžijama sve dozvoljeno, promptno reagovao zabranom.

BERLUSKONI ILI GEBELS

U sjeni borbe za elektronske medije, koji su, objektivno, u zemlji sa astronomskim brojem nepismenih i sa katastrofalnom socijalnom situacijom, najznačajniji, u smislu uticaja na stanovništvo, printani mediji već duže vrijeme ne pokazuju nikakve značajnije promjene, a i one koje se uočavaju su uglavnom negativne.

Dizanje ruku „međunarodne zajednice“ i donatora od ovih prostora krajnje su se negativno odrazile na nekadašnje perjanice nezavisnog novinarstva – finansijski vakuum ostavio je prostor za uticaj raznih interesnih grupacija i političkih stranaka.

S druge strane, stoljećima izgrađivani mentalitet poslušnosti, služenja vlasti i „netalasanja“ proizveo je situaciju da su najtiražniji časopisi u zemlji oni iz kojih isijava moć - zasnovana na blizini vlasti, medijskom nasilju, količini novca, tajkunskoj beskrupuloznosti i strahu koji šire. Otuda i ideja jednog od najopasnijih likova s ovdašnje javne scene da se sa svojom medijskom imperijom zla u zaleđu otisne u političke vode.

Što priči o odnosu politike i medija, pritiscima, kontroli i zloupotrebi u cilju ispiranja mozga građanima ove zemlje, daje novu dimenziju.
I jedno podsjećanje za kraj (za one koji još vjeruju da nas istorija nečemu uči): Upravo je Gebels bio Hitlerov izbor za njegovog nasljednika.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.