START O MAGAZINUREKLAMIRAJTE SEKONTAKTMAPA STRANICE

START

KOMENTAR

AKTUELNO

ZEMLJA

DRUŠTVO

SVIJET

EKONOMIJA

SPORT

INTERVJU

ZENA

KULTURA

IZLOG

Radmila Karlaš, bivša novinarka i novopečeni pisac

Male ćundare časkom naprave metež

Ona se iz novinarstva povukla prije tri godine, a radila je za mnoge prestižne medije: VOA, BBC, WDR, Sarajevski svijet, BH Dane, AIM, Novi Prelom,...Javnim angažmanima u zemlji i svijetu, bespoštedno jer kritizirala pomahnitale aktere razdora i nacionalističkog orgijanja u BIH. Zbog odanosti pravdi i dobru u ratu je čak novinsko pero zamijenila konobarskom tacnom.  Nedavno je izdala i svoj prvi roman Četvorolisna djetelina, u kojem na neobičan način piše o zločinu i ratnom ludilu  

Razgovarao: Ekrem Tinjak

1.Vaš prvi roman nedavno je ugledao svjetlo dana, kakve su reakcije čitalaca?

- Iznenađujuće dobre, i sama sam zatečena.

2. Postoji li razlika u reakcijama u Sarajevu i u Banjoj Luci?

- Vidna je kada je u pitanju medijska zainteresovanost za knjigu. Iz Sarajeva stalno stižu molbe za intervjue, u Banjaluci je muk. I sad ide ono, ma naravno da je oni zovu, jer je opet protiv nas , ha, ha. Što se tiče običnih čitalaca, nema razlike. Javljaju se kako bi mi kazali da ih je knjiga naprosto zdrmala i takla u najtananije predjele duše. Svi ti ljudi su dio ovog tla i logično je da sve što govori o neposrednoj, veoma bolnoj prošlosti dira. Ali, ne treba sumnjati da ima i onih koji ne osjećaju tako i kojima se knjiga neće dopasti u bilo kom smislu.

3. Zašto ste se odlučili pisati o zločinima koji su se desili u Prijedoru, Banjoj Luci, i drugim gradovima, kada ste mogli, mirne duše, pisati i o slatkastim, sofisticiranim i nadrealnim temama?

- Nema tu neke specijalne odluke. Tema je u meni bila sve vrijeme i užasno me vrpoljila, tako da sam morala uzimati papir i bilježiti usred noći ili u ne znam koje doba, kada bi to iznutra pokuljalo van. Ova knjiga je kontekstno stavljena u okvire rata, ali svaki upućeniji čitalac će prepoznati bezvremenu i vječnu borbu dobra i zla, poniranje u suštinu stvari, koje zaobilazi vješte zamke privida. Čovjek je za mene sa svojim lošim i dobrim osobinama i dalje enigma. Stalno se pitam o smislu, suštini svega. I tragam i vjerovatno ću tragati do kraja života.

 
4. U Vašem romanu lako bi se mogao prepoznati svako ko je u ratu bio u BiH. Prepoznaju li ljudi te scene iz Vaše knjige i šta Vam kažu, primjera radi, poznanici, komšije, prijatelji...?

- Da im se knjiga dopada bez obzira što je, kako kažu, teška, što uskovitlava emocije, jer na koncu djeluje katarzično. Knjiga, od kada je otišla od mene ima svoj put. Tako je naizgled krhka, od korica nadalje, a zapravo je mnogo teža.

5. U jednom intervjuu ste kazali kako Vi želite ne samo pričati o dobru, nego ga i živjeti baš u inat malim ćundarama. Ko su male ćundare i koliko je takvih likova danas u BiH?

- Ljudski kompleksi su čudo, te tamne strane ljudske duše. Mogu da od vas naprave genija ili serijskog ubicu. Libido je pokretač i razarač. Male ćundare časkom naprave metež. To su isfrustrirani likovi, kojima je nesankcionisanje zla dalo prostora da se razmahnu. Pa su svoj jadni libido nadomještali silom. I danas ih ima, njih ima uvijek i svuda. Sad nas pljačkaju. Materijalno je jadna kompenzacija. Zdravom libidu ne treba audi, niti silni opljačkani milioni. Bilo bi mi žao tih ljudi da nas nisu ojadili u svakom smislu.

6. Jeste li imali ikakvih glasova od onih koji ne misle kao Vi i koji su u proteklim vremenima uglavnom bili negativci?

- Za sada ne. Zapravo, takve ni ne srećem, stalno sam u nekoj gužvi, a i kad sam tu, imam malo, ali odabrano društvo. Ne treba biti prorok pa unaprijed znati da će negativci do kraja braniti svoje pravo na zlo i vjerovatno će me proglasiti vješticom, ha, ha. Ili izdajnicom, pronađimo unutrašnje neprijatelje po ko zna koju put, ha, ha. Jesam izdajnik, jer nisam šenlučila nacionalizmom u krvavom ratnom piru, nisam unovčila svoje srpstvo i nisam nikad bila u kolu onih koji su ovaj jadni narod u koji se kunu, s dva ukrštena prstića iza leđa naravno, doveli do kontejnera.  

7. Zašto ste se prestali baviti novinarstvom?

- Jer sam oduvijek želila da iživim pisanje na ovakav način s jedne strane. S druge strane, užasno sam se trošila prateći aktivno šta se dešava, a to je bila bedastoća za bedastoćom. I na koncu, sve je manje bilo prostora za taj posao kako ga ja poimam. Mediji izvan zemlje bili su gotovo nimalo zainteresovani, a novinarstvo pod ovdašnjom šapom je gnusno. To je političko novinarstvo, lišeno znanja i profesionalnosti.

8. Ovo Vam nije prvo odustajanje. Desilo se to u ratu. Umjesto da pišete, odlučili ste tada postati konobarica. Zašto ste to učinili i kako je došlo do toga?

- Te ratne ’93. ugasio se Novi Prelom, jedini medijski obraz ovog grada i potonjeg blentiteta. Svi smo se raspršili, moja nažalost pokojna prijateljica Drena Selimanović, dobri i kvalitetni foto-reporter Slobodan Rašić-Bobara, Slavko Podgorelec, Mišo Vidović, sad već pokojni Spasoje Perović, naravno profesor Živanović-Žile i tako redom, da ne nabrajam. Vladao je medijski mrak. Telefonske veze su bile prekinute, nije se moglo dobaciti do beogradskog Vremena ili bilo kog alternativnog lista. I onda bi ono, kafana je moja sudbina, u drugom smislu, ha, ha. Valjalo je preživjeti i časnije je bilo nositi tacnu, do baratati perom u Banjaluci.

9. Ima li Vaših kolega koji Vas zbog svojih ratnih uloga danas ne mogu pogledati u oči?

- Ne. Oni sada časno rade u nekim drugim redakcijama. Problem je što u zemlji kao što je naša ne treba kvalitetno informisanje protkano neminovnom upućenošću i znanjem, već je i dalje poželjna propaganda pod političkim patronatom. Tako da za te iz rata posla vazda ima k’o salate i oni se ne stide, već ponose time. A znate onu, čega se pametan stidi, budala se ponosi itd....

10. Šta mislite o ratnim novinarima koji su u svojim izvještajima podgrijavali i podržavali zlo a i danas se nalaze u mnogim redakcijama?

- Loše je, što sam i pomenula, to što oni i dalje imaju priliku da rade u novinarstvu, a da ne snose nikakvu odgovornost za ratno-huškačku ulogu. To je osnovni problem ovog društva, koje mu opet kao takvo daje podlogu za takvo djelovanje. Ta amnezija. Opasna amnezija. Riječi su ubijale kao oružje.

11. Mislite li da bi, recimo, Haški tribunal, ili lokalni sudovi, trebali pred lice pravde staviti i pojedine novinare iz ratnog perioda?

- Naravno. Ja već odavno zagovaram tu tezu.

12. Kako danas gledate na novinarstvu u BiH i ima li u njemu elemenata huškanja i produbljivanja jaza među narodima u BiH?  

- Ima. Retorika je ostala gotovo ista kao ona početkom rata. Mediji su posljedica društvenih zbivanja, a ona su takva da pogoduju sijanju razdora u korist viših ciljeva, odnosno pljačke. I hopa, dok ovaj napada Silajdžića, Dodik Tihića ili Čović ne znam ni ja koga, mi smo sve siromašniji i opljačkaniji. To je suština svega. Pljačka, za koju timovi smišljaju medijske mehanizme kako bi je zasjenili. Prvobitna pljačkaška faza kapitalizma. Zapad je tu fazu prošao krajem XIX vijeka. Vrlo je to prosto, ali u zemlji u kojoj još ima nepismenih, nedovoljno upućenih, isprepadanih i slično, to je jako teško objasniti. A vlastodršci svoje ovčice praše li praše novinama po guzici. Pa narod umjesto ono, nema penzije, kaže, ma ču li ti kako oni nama pričaju da je RS ovakva ili onakva ili, šta oni tamo opet protiv jedinstvene Bosne. A vlastodršci se lijepo sreću, nasmijani, prigrle se kao braća rođena, koju popiju, a ti narode jadni jedi g.... Kako se oni nama samo slatko smiju. Za njih je nacionalni interes da smo što gladniji.

13. Kako Vam danas izgleda BiH kao država?

- Nikako. BiH je neka čudnovata tvorevina, koja je tako jadno raščerečena i iščašena da joj tek treba nadjenuti ime, pod uslovom da je neko dovoljno maštovit. Ta čudnovata tvorevina obiluje silnim vladama, kantonima, parlamentima, birokratijama i jadnim, da ne može biti jadnijim pukom. BiH kao ovakva tek treba ući u program izučavanja. Porozne granice, mafijašluk, propala i opljačkana privreda, masa gladnih... Kad pogledam onaj spot Šuti i trpi zeničkog benda Dubioze kolektiv, koji ja interno zovem Dubioza skroz, sa onim žuljevitim rukama i radnikom koji kaže da bi samo da radi, naprosto hoću da presvisnem i sve se to onda završi u suzama. Rekvijem za moju zemlju.

14. Je li multietničnost ove države sačuvana u njenoj osnovnoj funkciji ili je ta multietničnost danas čisto kozmetičke prirode?

- Kozmetičke je prirode. Vrlo je perfidno razarana, a to razaranje današnji političari nastavljaju, bilo da su u pitanju Banjaluka, Sarajevo ili Mostar. Razaranje multietničnosti je zgodan mehanizam ideologije svako sebi ma kako je ko u ovim našim što postojećim, što nepostojećim blentitetima predstavljao ili kamuflirao. A ta ideologija je pokriće za običnu pljačku. Zavadi, pa ukradi. Ali, ja sam nepopravljivi optimista, ima je u mom svijetu i te kako, otvorenog sam i ogromnog srca i uvijek naletim na nju. Moja sljedeća knjiga govori upravo o tome. U njoj će se naći svi multietničari, odnosno melezi, kako ih ja zovem u romanu, sad rascjepkani i naizgled neprimjetni. Bez obzira što se knjiga zove Kad utihnu melezi, oni se u njoj na koncu bude. Knjiga je posvećena Vilajetu. Meni je bila melem dok sam je pisala, nadam se da će i budućim čitaocima biti ljekovita.

15. Kako objašnjavate činjenicu da građani BiH, od rata naovamo, redovito biraju opcije koje im nude nacionalizam i isključivost, prije svega onu vjersku?

- Teško se riješiti loših navika i straha. Jednim dijelom, a drugim, ljudi su dovoljno apatični da ni ne izlaze na izbore. Kod onih koji glasaju najčešće caruju neznanje, nepovjerenje i strah, potkrijepljeni užasnom medijskom hajkom. Zato je vjerska zatucanost počela da caruje, vječita priča o pastirima i stadima. Ti tzv. duhovni pastiri se ne razlikuju od svoje političke braće. Zapravo, vjerske institucije su takođe političke organizacije. Imamo teokratsku državu. I ti vjerski pastiri zavađaju, umjesto da mire, jer su ispoltizirani i ganjaju svoj interes. I malo ko misli na onu, da smo svi mi Abrahamova djeca. Zato skidam kapu fra Marku Oršoliću, fra Mili Babiću i sličnima.

16. Izlazite li na izbore i koja je Vaša politička opcija?

- Avangardna, kao KPJ 20-ih godina onog vijeka koju su, između ostalih, tvorili Krleža i naravno Josip Broz.

17. Jeste li religiozni?

- Ne u domenima tumačenja bilo koje postojeće religije. Ako je učenje Lao Cea religiozno, onda jesam. A nije. Vjerujem u kosmički poredak stvari, ali mi smo mali, mali, mali.
 
18. Mislite li da je turbo- folk, kao životni stil većine građana BiH, izvrstan instrument za vladajuću elitu u BiH?

- Naravno. Dalo bi se to sociološki objasniti.

19. Vjerujete li u teorije zavjere, tipa sve su to smislili neki gore, ili tamo,... i ne čini li Vam se da ih je na ovom našem području previše?

- To su smiješne i glupe teorije kojih se gnušam.

20. Ima li neka ovdašnja teorija zavjere koja Vas je fascinirala svojom neargumentovanošću?

- Toliko je gluposti do sada navaljano, vezano za tobožnju zavjeru, da mi je teško izdvojiti neku koja me više ili manje sablaznila.

21. Šta mislite o intelektualcima u BiH i njihovom glasu protiv stanja u državi?

- Kojim intelektualcima. Šalim se, ne kažem da ih nema, ali sve je to nedovoljno i uglavnom marginalizovano. Uglavnom su to usamljeni glasovi koji se gube. U RS ih nema gotovo uopšte, ne znam kad je zadnji put neko javno rekao nešto protiv lika i djela, izuzev Cenićke, Damira Miljevića i još ponekog.

22. Je li Milorad Dodik pravi odraz srpskog naroda u BiH, Sulejman Tihić bošnjačkog i Dragan Čović hrvatskog?

- Naravno da nisu, oni se samo vješto nameću. Ako postoji samo jedan čovjek u ovim nacionalnim korpusima koji misli drugačije, oni nisu odraz.

23. Treba li Bosni i Hercegovini jedan Josip Broz Tito?

- Treba joj Tito iz svog najjačeg perioda, ha, ha. Bosnu i Hercegovinu treba oslobađati kao 1941. a to mogu samo partizani. Dakle, smrt fašizmu, drugovi partizani!

24. Šta je teže biti novinar ili pisac?

- Pisac, ali je ljepše.

25. Koliko Vam je trebalo da se psihički odmorite od novinarstva kada ste se prije tri godine prestali baviti tim poslom?

- Doživotno ću se odmarati, ha, ha. Bar godinu.

26. Kako se opuštate od svakodnevnog stresa?

- Uz svog neobično svojeglavog i totalno na svoju ruku psa Totu Vuka, avlijanera, koji me šarmirao tako što me odabrao, kada mi je dolutao na prag prije sedam godina. Smijehom, plesom po kući, čitanjem, boravljenjem sa dragim ljudima, roditeljima, ritualnim odlascima na ćevape kod Muje sa sestrom Draganom, putovanjima i odlaskom u prirodu. Priroda je moćna, nepresušni je izvor energije, ako je znate uzeti od nje. Volim promatrati rijeku kako teče, to me umiruje i unosi red u moju dušu. I muzikom.

27. Koga od novinara u BiH posebice cijenite?

- Uslovno rečeno novinare, Nenada Veličkovića i Vedranu Seksan kao voditelje u emisiji za kulturu  Kutija, naprosto uživam gledajući te intervjue. I sve one koji se ne libe da pljusnu istinu.

28. Koji pisac zaslužuje da kada pročitate njegovu knjigu kažete: e svaka mu čast?

- Ovo mi je najteže pitanje, jer je nemoguće izreći samo jednog. Mnogi. Bulgakov, Krleža, Hamsun, Selimović, Buzati, Bariko, Hese, Murakami, Nadim Aslan i mnogi drugi....
29. Koju knjigu ste posljednji put kupili i koliko inače mjesečno potrošite na kupovinu istih?

- Hronike, vrstu autobiografije od mog najomiljenijeg muzičara-kantautora Boba Dylana. Trošim puno na knjige, mjesečni  zbir varira od dubine džepa. Nemam dovoljno para koliko bih knjiga htjela kupiti. Neko voli da kupuje cipele, ja volim knjige.

30. Kakva vrsta muzike u Vama budi pozitivne emocije?

- Rock’n’roll definitivno. Dylan, Klepton, Zeppelin, Hendriks, Dženiska, rock iz vremena Woodstocka i nešto kasnije, kada se vjerovalo da se svijet može promijeniti. Nisam ja jedini utopista, ha, ha. Kada slušam rock, dobijem krila i vjerujem da svijet može biti bolji. I Arsena jako volim i imam neizrecivu želju da mi pjeva na uvce.

31. Da li i kakve osjećaje u Vama budi pjesma od Bijelog Dugmeta Uspavanka za Radmilu M.?

- Lijepa instrumentala, dopada mi se, mada nisam neki fan Dugmeta. Nekada sam, dok sam bila u braku, djelimično i bila Radmila M.

32. Cijenite li takozvanu angažovanu muziku i ima li je dovoljno u našoj državi?

- Cijenim. Volim Dubiozu kolektiv mnogo, pa Letu štuke... Nema je previše ovdje, ali mi pomaže da ne pobudalim načisto.  Elemental, Edu Maajku volim takođe, mada izvođači dejstvuju u drugim sredinama,  ali smo gotovo identičnih sudbina.
 
33. Sanjate li rat?     

- Rijetko. Ali ga na granici između sna i jave postanem svjesna u svoj njegovoj surovosti. To su oni momenti kada mozak još nije razradio odbrambene sisteme, pa me tako silno preplavi ta žestoka emocija užasa, da svaki put kriknem.  Nadam se da će intenzitet tog proživljavanja jednom oslabiti, jer jako boli.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

 U novom broju možete čitati:

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju

 Petnaestodnevnici

- Jebo zemlju u kojoj Đoli dvaput nije bila

- Ima li ko ovo da počisti?

- Puc ih, ministre