Najprecizniji detektori ljudske gluposti

Montipajtonovce ove godine očekuje nagrada za životno djelo, a od evropske filmske akademije su je već dobili prije nekoliko godina. Prošlo je puno vremena prije nego što su ih institucije koje su bile na meti njihovog izrugivanja prihvatile, tako da se u svemu tome možda može naći nešto malo i licemjerja, onako usput, ali to je trenutno manje važno

Amir Telibečirović

Odmah na početku da se oslobodimo peglanja u vezi sa potencijalnim greškama pri spelovanju anglosaksonske gramatike. Monthy Pyton's Flying Circus – (Leteći cirkus Montija Pajtona), lakše je i pročitati i napisati onako kako se izgovara na ovdašnjim jezicima i dijalektima nego kako se izvorno piše na engleskom, tako da u ostatku teksta idemo na tu varijantu.

Dakle, prije 40 godina, Montipajtonovci su ušli u TV studio i onda u BBC produkciji zauvijek pomjerili granice televizijske satire. Te 1969. godine, i nešto kasnije, nisu bili odmah prihvaćeni od širokih narodnih masa. Među zapadnim, i manjim dijelom istočnim narodima, tada je TV humorom dominirao infantilni Jerry Lewis i njemu slični. Lewisov klaunovski način kreveljenja koji je trebao zasmijavati djecu, ipak je uzeo maha i pri nasmijavanju odraslih. Prihvaćenost njegovog plitkoumnog humora pokazivala je poremećaj kriterija među milionskom publikom, i to traje do danas.

Nagrada za životno djelo

U svojim skečevima nisu štedili ništa i nikoga, pa ni sebe same. Snimili su bezbroj epizoda, ali dugometražni filmovi su ih najviše obilježili, i najviše su reakcija izazvali. Naprimjer, čuveni film s kraja sedamdesetih The Life of Brian (Život Brajanov), u kojem su britko i precizno secirali unutrašnjost današnje kršćanske dogme i nekih segmenata službene svjetske historije. Iracionalnost i nelogičnost u doktrini crkvenih institucija, kao i fanatizam sljedbenika crkvenog učenja ovim filmom je razgolićena do nivoa slavne priče Carevo novo ruho. Kao što u priči svi vide da je car gologuz, ali se niko ne usuđuje to spomenuti sve dok neko dijete, u svojoj nevinosti i iskrenosti to glasno kaže, tako su i Montipajtonovci ovim filmom javno rekli neke očigledne stvari koje vide mnogi, ali ne smiju ih spomenuti. Oni su to uradili na vrhunski satiričan način, tako da su time ohrabrili dio publike da slobodnije i otvorenije razmišljaju vlastitom glavom. Dakako, nije to bilo oganičeno samo na dogmatizam zapadnjačkih tumačenja religija, nego na slabosti ljudske prirode općenito. Nakon prvih prikazivanja filma, 1979. i 1980. godine, krenule su i javne reakcije.

Anglikanska i Katolička crkva su organizovale ulične demonstracije u Londonu sa dosta učesnika, noseći transparente sa sloganima protiv filma. Bio je to još jedan u nizu testova slobode govora na Zapadu. Samo par godina prije tog filma, muzičko-estetsko-socijalno-politička manifestacija je harala britanskim gradovima kroz punk revoluciju, na čelu sa Sex Pistolsima. Slični protesti crkvenih institucija su bili organizovani i tada, usmjereni protiv tekstova pjesama i nekih javnih izjava Sex Pistolsa. Tako da se u nekim stvarima, za Montipajtonovce može reći da su oni bili za televiziju, za takozvani teatar apsurda, za satiru i nadrealnu komediju, ono što su Pistolsi bili za historijat rock muzike i pokreta.

Pošto su im crkveni demonstranti i nesuđeni cenzori napravili besplatnu reklamu svojim negodovanjem, film je postao još primamljiviji za publiku. Tako je i opstao do danas. Pajtonovci su nastavili sa ismijavanjem društvenih i nedruštvenih pojava oko sebe, svih pojava koje podliježu kritici i zafrkanciji, a ima ih puno. Političke nedosljednosti kapitalističkog svijeta u kojem su odrastali, blokovske podjele svijeta, manija potrošačkog društva, britanska historija i uštogljenost protokola, izvještačenost, ratovi, propagande, u svemu tome su nalazili dovoljno nadahnuća za nove i nove skečeve. Pokušavali su zabavnim putem pokazati javnosti nebuloznost savremene umjetnosti i kulture u kojoj se pretjeruje sa avangardom i kičem do te mjere da haman svako može danas biti umjetnik. Ponekad bi na taj način objedinili kulturu, nekulturu, kvazikulturu, urinokulturu i sepulturu, jer nije uvijek bilo drugog načina da se priđe svijesti publike.

Plodno bosansko tlo

Njihov film iz 1983. The Meaning of Life – (Smisao života) skoro da ih je definisao kao sami vrh svjetske satire, bilo da se radi o undergroundu ili komercijali. Istovremeno su postali i trend i alternativa, nekako paralelno. Pored svega ostalog, u tom filmu, aludirajući na dugotrajne sukobe između protestanata i katolika u Irskoj, na briljantan način su podvalili (uslovno rečeno) i jednoj i drugoj strani. Prikazali su najprije besmisao zadrtog insistiranja Katoličke crkve na zabrani korištenja kontracepcije u seksualnom odnosu.

Tako da je jedna katolička porodica u filmu prikazana kao siromašna, jer otac ne može da prehrani preko stotinu djece koju je napravio zato što je papa rekao da je korištenje kondoma ili antibebi pilule veliki grijeh. Njihove komšije iz kuće preko puta, protestanti po religijskom opredjeljenju, posmatraju ih kroz prozor. Radi se o bračnom paru koji živi sam. U stanu sjede samo muž i žena. On posmatra svoje komšije sa prezirom dok u velikom broju izlaze iz svoje kuće, komentarišući kako se katolici množe kao zečevi. Na pitanje svoje supruge koja je razlika između njih i susjeda od preko puta, on joj pojašnjava da je on ponosni protestant koji ne sluša papske budalaštine, i koji slobodno koristi kondom kad god se uželi seksa. Navodi joj kako je to drugačije nego kod katolika koji moraju imati dijete nakon svakog seksualnog snošaja. No, tada ga žena upita a koliko su puta oni, kao protestanti imali seksualni odnos, a on joj kaže dva puta. Potom ona kao zbunjeno kaže da imaju svega dvoje djece. Znači, samo ovim dijelom filma efektno su šuknuli dogmatskim paradoksima, zatucanostima i šovinizmima sa obje strane. Ostatak filma je također u tom folu, i to u izobilju, i ne ograničava se samo na britansko-irske odnose.
U bivšu Jugoslaviju Monti Pajton je stigao na neobičan način. U Titovo vrijeme, socijalizam je bio otvorenog tipa, za razliku od svih sredina istočno od Makedonije i Srbije. Tako je bila nešto otvorenija i televizijska razmjena na međunarodnom nivou. Iako su u to vrijeme Ljubljana, Beograd, Zagreb, možda i Novi Sad bili otvoreniji gradovi nego Sarajevo, i materijalno bogatiji, ipak se nekako Monti Pajton uvukao u Jugoslaviju preko Sarajeva.

Osim što su njihove originalne epizode i skečevi stigle do sarajevske televizije, njihova vrsta humora je i u formi inspiracije našla plodno tlo na sarajevskoj glumačkoj, muzičkoj i humorističkoj sceni. To se najprije moglo vidjeti preko TV serijala Teversenove bajke sedamdestih godina, a ponajviše preko Top liste nadrealista osamdesetih godina. U oba slučaja nije se krilo da im je Monti Pajton bio uzor. Skečevi su prilagođavani ovdašnjem terenu, i to su činili u maniru muzičara. Profesionalni muzičari su imali uzore čije radove su ponekad preuzimali, praveći obrade. To nije mogao svako da radi, pa su neke obrade bile bolje od originala, a neke su bile traljavo i upadljivo kopirane. I Teversonove bajke i Nadrealisti su to solidno odradili. Prilagodili su montipajtonovski humor sarajevskom, bosanskom, te donekle i jugoslovenskom podneblju.

Top liste nadrealista - Monti Pajton

Nadrealisti: Djeca u obdaništu po imenu Složna braća su etnički i religijski podijeljena na srpsku, muslimansku i hrvatsku. Segregacija je u praksi osim kad se sva djeca trebaju zajednički igrati. Djeca predškolskog uzrasta učestvuju u sceni. Iako se očekuje da oni još ne poznaju sve te etničke i političke pojmove, oni koriste tu terminologiju odraslih, i to horski. Na primjer, djeca iz takozvane hrvatske grupe glasno se izjašnjavaju da hoće da se udruže sa muslimanima u igri aberečke aber tude. Inače, i to se u nekim slučajevima može tretirati kao teatar apsurda.

Monti Pajton: U sceni iz filma Smisao života, mnoštvo male djece, također predškolskog uzrasta, pjeva pjesmu o svetosti sperme po katoličkom shvatanju. Naravno, očekuje se da su djeca dovoljno mala da možda ne razumiju o čemu pjevaju i o čemu govori scenario, ali oni pjevaju bez greške. Usput u pjesmici prozivaju pagane, heretike i druge nevjernike koji svoju spermu prosipaju po brdima i dolinama ljuteći samog Boga tim činom, za razliku od katolika koji čuvaju svaki sveti spermić.

Nadrealisti: U TV kvizu se bira najsiromašnija, istovremeno i najbjednija porodica u Jugoslaviji. U finalu su porodice koje jedva preživljavaju i koje se ponašaju polupismeno. Pobjeđuje kandidat koji živi sam jer mu je rodbina uglavnom pomrla od gladi, a onda i on gine kad ga kao udari tramvaj. Označavaju ga kao tipičnog Jugoslovena jer je mrtav. Aluzija ide direktno na ovdašnje tragedije koje čine čovjeka tipičnim Jugoslovenom kada umre, pogotovo kad bude ubijen.

Monti Pajton: Iz TV studija se vrši glasanje za najprljaviju i najzapušteniju porodicu u Britaniji. U najužem izboru favorit je porodica u kojoj niko nikog ne zarezuje ni pet posto. Sin koji ležećki jede grah prosipajući ga po sebi, mati koja urla dok priča i usput pegla suđe na dasci za peglanje veša, i drugi sin koji hoda po stanu postavljajući imbecilna pitanja (Mama, zašto se Rodezija zove Rodezija?) i bukvalno uništava sve što dohvati.

Nadrealisti: Uleti se u studio, u uniformi obezbjeđenja, i istjera se spiker, i sve one koje puše cigare, zato što pušenje u studiju nije dozvoljeno.

Monti Pajton: Neki skečevi prikazuju oficira britanske vojske kako uleti u kadar i rastjera sve prisutne zbog cenzure nekog skeča jer je kao bio vulgaran.

Nadrealisti: Epizoda pod naslovom Osmijeh plavog Jadrana. Glumi se konobar koji padne na pod čim čuje riječi u redu je. Onda mu ostali prisutni moraju pjevat dalmatinsku pjesmu da bi opet ustao.

Monti Pajton: Snimljena je scena u kojoj par mušterija ulazi u prodavnicu jogi dušeka. U toj prodavnici ne valja izgovarati riječ jogi dušek jer prodavač, ako čuje tu riječ, odmah nabije sebi kesu na glavu, stane u nekakvu gajbu i šuti. Da bi prestao s tim, moraju mu pjevati Marseljezu.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.