Foto galerija

Zdravstvo: Zašto mrtvi češće ne spašavaju žive

Humano je potpisati

Jedna moždano umrla osoba može spasiti 12 života * Neki su neinformisani, neki sujeverni, a neki ne znaju šta je moždana smrt, smatra dr. Halima Resić

Piše: Tim Starta BiH

Tridesetčetvorogodišnja Jasmina Duraković nije mislila na smrt kada je u martu 2012. pristupila Donorskoj mreži BiH. Uradila je to...

Niko ne zna zašto. Njeni prijatelji vjeruju da je to uradila jer je dobar čovjek, plemenita osoba, tako odgojena, a njene kolege s posla pričaju da je već neko vrijeme namjeravala to uraditi.

Već nekoliko dana kasnije, Ferid je bio u situaciji da ljekarima u Kliničkom centru Univerziteta Sarajevo odobri da uzmu zdrave Jasminine organe, bubrege, jetru i rožnjače, i presade ih ljudima kojima su oni spasili život i zdravlje. Ferid je danas, kaže, utješen jer je ispunio kćerkinu želju, a nekoliko ljudi spasio sigurne smrti. Uz to, on vjeruje da njegova Jasmina nastavlja da živi u tim ljudima.

Bubrezi se najviše traže

Ovo je tokom posljednjih pet ili šest godina najobimniji hirurški zahvat u oblasti kadaveričnih ili posmrtnih transplantacija u BiH. Prije ovih, napravljene su 22 operacije, uglavnom bubrega, u Kliničkom centru u Tuzli. Manji broj se odnosi na transplantacije jetre i transplantacijske operacije izvedene u Sarajevu.

Po ovim brojevima, BiH je posljednja u svijetu. Poređenja radi, u susjednoj Hrvatskoj godišnje realizuju u prosjeku oko 300 posmrtnih transplantacija organa.

Pojašnjenja radi, od živog donora mogu se uzeti samo parni organi, dakle bubreg i jedan deo jetre, a od jedne moždano preminule osobe, putem kadaverične transplantacije mogu se donirati dvije rožnjače, srce, pluća, gušterača, jetra, dva bubrega, koštana srž, tetive, čak i koža i crijeva. Kaže se da jedna moždano umrla osoba može spasiti 12 života, a ljekari dodaju i da postoje oboljenja u kojima je život moguće spasiti samo novim organom.

Ovo su razlozi da se ljekari trude povećati broj kadaveričnih transplantacija, jer kod presađivanja organa sa živih pacijenata uvijek postoji opasnost da organizam odbaci donirani organ i onda, umjesto jedne, postoje dvije bolesne osobe.

Na nivou BiH ne postoji registar u kojem se navodi ukupan broj pacijenata kojima su potrebni jetra, pankreas, pluća, srce..., ali statistički podaci koji se odnose na svijet pokazuju da se bubreg traži ili čeka u 70 posto slučajeva. Bolest bubrega u cijelom svijetu postaje vodeći zdravstveni problem. Više od 500 miliona ljudi ili svaki 10. stanovnik svijeta, ima neki oblik oštećenja bubrega.

U BiH je u proteklih desetak godina, prema podacima renarnog registra, oko 140 ljudi dobilo bubreg, uglavnom od živog donora, s tim da je jedan broj operacija obavljen u inostranstvu.

Trenutno je u BiH oko 3.000 ljudi na dijalizi, najviše ih je u dobi između 20 i 44 godine, a njih oko 1.000 su kandidati su za transplantaciju bubrega. Istovremeno, oko 40.000 stanovnika BiH, od čega oko 10.000 u Sarajevu, vlasnici su donorskih kartica koje predstavljaju izraz volje i želje pojedinca da nakon smrti donira svoje zdrave organe koji bi nekome mogli spasiti život. Samo na jednom okruglom stolu koji su u Sarajevu organizovali Donorska mreža i Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu, potpisano je 200 kratica.

Suština kadaveričnih transplantacija je u tome da organe može donirati samo moždano mrtva osoba, jer samo poslije tog oblika smrti nema povratka u život. Po aktuelnim zakonima u BiH, organe je moguće donirati tek nakon što to odobri porodica, bez obzira na to da li je umrla osoba imala donorsku karticu.

Darivanje organa i tkiva u svrhu liječenja u BiH je zakonski regulirano. Kadaverične transplantacije je moguće izvesti u Tuzli i Sarajevu. U Banjaluci rade samo transplantacije sa živih donora, a kadaverične šalju u Tuzlu.

Iz Donorske mreže BiH pojašnjavaju da će organ ili tkivo umrlog donora dobiti onaj bolesnik s liste čekanja za transplantaciju kod kojeg se utvrdi najbolja podudarnost tkiva i organa sa onim kod davaoca. Prioritet pri dodjeli organa, kao i svuda u svijetu, imaju bolesnici kojima je presađivanje hitno.

Isključene zloupotrebe

Problem s kojim se sreću ljekari u BiH jeste to da porodica odbija odobriti uzimanje organa od moždano umrle osobe.

- Neki su neinformisani, neki sujeverni, a neki ne znaju šta je moždana smrt - kaže Halima Resić, nefrolog i predsjednica Donorske mreže BiH.

Ona prihvata i tezu da ljudi u BiH ne vjeruju ljekarima.

- Razumijem mogućnost da ljudi u BiH nemaju povjerenja u ljekare, ali mi zaista imamo stručno i kvalitetno osoblje, a procedure za utvrđivanje moždane smrti su jako složene i jasno propisane, tako da su zloupotrebe isključene - pojašnjava dr. Resić.

Pojašnjenja radi, u bolnicama u FBiH ljekari primjenjuju španski model sistema transplant-koordinatora za kadaverične transplantacije jer je Španija država sa najvećim brojem tih donora. Po ovom modelu, koordinator, obično je to anesteziolog, otkriva potencijalne donore nakon moždane smrti. Samu moždanu smrt utvrđuje komisija, nakon čega tim ljekara razgovara sa rodbinom o ustupanja potrebnog organa za transplantaciju.

Drugi problem u ovoj oblasti jeste to što zdravstvene ustanove u BiH nedovoljno prijavljuju pacijenate sa moždanom smrću ili sumnje na moždanu smrt. To bi se moglo riješiti edukacijom ljekara sa intenzivne njege, posebno onih u manjim bolnicama. Po dostupnim podacima, u bolnicama u BiH postoji tridesetak ljekara sa certifikatom za utvrđivanje moždane smrti, dok je, primjera radi, Hrvatska više od 200 ljekara educirala ili certificirala u Španiji.

Veliku smetnju razvoju kadaverične transplantacije je i to što BiH nema državno ministarstvo zdravstva ili bilo koje tijelo ili organizaciju preko koje bi mogla komunicirati sa Eurotransplantom, evropskom mrežom za transplanatcije preko koje je moguće obezbijediti organe za oboljele.

- Da bismo ušli u međunarodnu donorsku mrežu, moramo imati razvijen sistem kadaverične transplantacije i najmanje deset urađenih transplantacija godišnje, a mi jedva da imamo jednu ili dvije. Kod nas svako ministarstvo zdravstva ima svoje zakone i programe što se tiče transplantacije. Imamo dobre stručnjake, samo se trebamo bolje organizovati i uspostaviti jedno zajedničko tijelo na nivou države, koje bi koordiniralo kompletan proces kadaverične trasplantacije - pojašnjava dr. Resić.

Opet poređenja radi, Hrvatska je 2007. godine postala punopravna članica Eurotransplanta i danas je lider kadaverične transplantacije bubrega u Evropi.

Vratiti dijete roditeljima

Doktorica Resić ima i dodatna objašnjenja.

- BiH je jedna od vodećih zemalja po broju saobraćajnih udesa u kojima, na žalost, ljudi ginu. Njihovi organi idu pod zemlju, umjesto da se presade i nekom drugom spase život. Potpisana donorska kartica ne znači ništa, jer se kadaverična transplantacija ne može uraditi ako rodbina preminulih ne da svoj pristanak. Zbog toga je Donorska mreža važna - pojašnjava dr Resić.

U BiH, na žalost, nema ni dovoljno novca za transplantacije, pa iz Zavoda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje, odnosno iz Fonda solidarnosti FBiH, koji bi trebao da snosi troškove kadaveričnih transplantacija u institucijama u FBiH, upozoravaju da za ove namjene, ukoliko se broj transplantacija poveća, treba obezbijediti dodatna sredstva.

- Do sada je novca bilo, jer nije bio veliki broj transplantacija, ali ako se taj broj poveća, a to bi bilo jako dobro, treba obezbijediti dodatni novac. Mislim da prostora ima kroz ukidanje PDV-a na najskuplje i smanjenju PDV-a na ostale lijekove, ali je moguće uvesti i nove dodatne poreze ili dio sredstava od akciza prebaciti u Fond za ove namjene - izjavila je ranije za Start BiH direktorica Zavoda Novka Agić.

Po dostupnim podacima, transplantacija košta oko 32.000 KM, bez postoperativne faze, a ljekari upozoravaju da se u BiH, u 11 dijaliznih centara, godišnje potroši oko 30 miliona maraka za potrošni materijal i lijekove.

Postoje i procjene po kojima jedan pacijent na dijalizi državu godišnje košta 50.000 KM, a transplantirani pacijent, odnosno njegovo održavanje, košta 10.000 KM.

Ljekari pojašnjavaju da pacijent sa presađenim bubregom samo u prvoj godini nakon transplantacije košta više nego onaj koji je na programu hemodijalize, a sve ostale godine su ogroman dobitak za društvo u ekonomskom smislu i za pacijenta u pogledu kvaliteta života. Samo u Klinički centar u Tuzli na redovne kontrole dolazi više od 150 pacijenata sa transplantiranim bubregom.

Za sada je u BiH, kako ljekari vole reći, čitav transplantacioni program baziran na entuzijazmu ljekara i drugog osoblja, ali entuzijazam nije trajna kategorija.
No, nije u pitanju samo entuzijazam ljekara, nego i nekih nevladinih organizacija.

Almir Čehajić Batko, direktor nevladine organizacije Otvorena mreža, svakodnevno pokušava bolesnim ljudima iz BiH pomoći da dođu do novca za liječenje ili do mjesta u nekoj od svjetskih bolnica gdje bi oboljeli mogli dobiti adekvatnu pomoć. Iz ove organizacije snažno podržavaju donorsku mrežu i lobiraju da što više ljudi potpiše kartice i nose ih sa sobom.

Rožnjače Henrija Fonde

I on razumije da ljudi u BiH nemaju povjerenje u ljekare i da se boje lažne dijagnoze moždane smrti ili krađe organa.

- To je stvarni strah, jer živimo u zemlji u kojoj se sve može srediti, pa je logičan i strah da razvijanje donorske mreže možda može otvoriti prostor za zloupotrebe. Ali, procedura utvrđivanja moždane smrti je strogo propisana, a ne smijemo zaboraviti ni to da intenzivne njege u cijeloj BiH svake noći brinu o velikom broju oboljelih ljudi i da svaki dan širom BiH imamo ogroman broj uspješnih operativnih zahvata. Dakle, ipak mislim da je najvažnije da otvorimo intenzivne njege za razgovore sa porodicama oboljelih i da počenom biti ljudi, da svako pomisli da bi sutra njemu ili nekom njegovom mogao trebati organ. Strah jeste opravdan, ali moramo raditi na tome da ga razbijemo. Otvorena mreža i sada radi na tome, a radiće i ubuduće - kaže Batko.

On misli da, ipak, ljekari nisu najveći problem.

I sada će neko, siguran je Batko, za ove donorske kartice koje se nalaze u Startu BiH pitati kako smijete, po kom članu zakona, koliko ste vi tu dobri, imate li posebne kartice za Srbe, Hrvate, Bošnjake ili Rome...

- I hiljade drugih pitanje, ali ako bismo ostali na tome, nikada ne bismo dobili Jasminu Duraković, ne bismo imali kadaverične transplantacije koje spašavaju živote organima onih koje je nemoguće spasiti. Ali je činjenica i da se svi moramo pomaknuti. Neki dan u bolnici stojim kod one sobe sa duplom izolacijom za koju se filtrira vazduh i posebno pročišćavaju vodovodne cijevi i pričam sa čovjekom koji želi da nam donira jedan izuzetno skup aparat. A u tu sobu ulazi čistačica sa prljavim zogerom. Dakle, ima nešto što nije do Predsjedništva, parlamenata, kantona ili opština, nego i do čistačice - kaže Čehajić.

To znači, kaže on, da se cijeli sistem mora pokrenuti.

- Uostalom, neka svako pogleda svoje dijete i sjeti se s kojim strahom ulazi u bolnicu i koliko jako želi da ono odmah dobije najbolju mogući uslugu. Ima i taj film u kom jednog čovjeka pitaju da li bi, da mu treba, uzeo tuđi organ i on kaže da, a na pitanje da li bi dao svoj ili organ svog najbližeg ko je već umro, odgovara sa ne. Pa kako on misli dobiti organ? Mi moramo bježati od te zatvorenosti u daj meni i bez obzira na to što se samo ovdje na svadbi tuku kocima kad dođu da ukradu mladu, ne smijemo dozvoliti da nas pregazi ratna nacionalna neljudska histerija - kaže Batko.

Uostalom, i glumac Henri Fonda je testamentom ostavio svoje rožnjače nekom ko će njima, poslije njegove smrti, gledati nebo. Može li bolje?

Jasminin otac misli da ne može.

VEZANI TEKSTOVI

1. Bh. zdravstvo godišnje troši dvije milijarde KM

2. Moramo tražiti nove izvore finansiranja

3. Domovima zdravlja niko nije zadovoljan

4. Sreća je da smo solidarni

5. Zdravstveni fondovi prazni, a pretvoreni u centre moći

6. Na lijekovi se potroši pola milijarde maraka!

7. Nešto sasvim lično. Puta nekoliko...

8. Liječi se ko dočeka

9. Dabogda ti doktor ne trebao

10. Želi li država da pomru svi bolesni?

11. Imamo sistem iz kojeg bježe i ljekari

12. Sa što manje novca do što više zdravlja

13. Dobro zdravlje dodaje godine

14. Privatno i javno ne moraju biti u konfliktu