Zdravstvo: Želi li država da pomru svi bolesni?
Otvorena mreža radi posao države?
Šokantno zvuči podatak iz Otvorene mreže da bude izliječeno više od 80 odsto onih koji im dođu da traže pomoć za liječenje u inostranstvu, nakon što ih je bh. zdravstvo otpisalo * RS prošle godine za liječenje u inostranstvu platila 1,1 milion KM
Piše: Tim Starta BiH
Zvone u glavi riječi Almira
Čehajića Batka iz Otvorene mreže,
nevladine organizacije koja pomaže bolesnim ljudima da skupe novac za liječenje
izvan BiH.
- Mi smo zemlja sa smrtnom presudom. Ja ti
dijagnosticiram šta ti je i to je kraj. Niti kažem ko ti to može riješiti, niti
kako se rješava, niti dam kontakt, niti dam pare za to, niti dam pratnju.
Ništa. Ti si izgubljen - priča Čehajić.
Akcije koje vodi Otvorena
mreža dio su priča koje svakodnevno slušamo, gledamo i čitamo u medijima, a
svode se na jednu rečenicu: Ljudi, ja
umirem, pomozite mi.
Pet koraka-poniženja
Ta rečenica je, po Čehajićevim riječima, peto poniženje koje danas građanin BiH ako
mu treba medicinska pomoć koju ne može dobiti u svojoj državi, mora proći.
Peto poniženje je
u stvari peti korak koji se, po pravilima Otvorene
mreže, mora napraviti da bi se počeo skupljati novac za plaćanje tog
medicinskog zahvata.
Neosigurani
Novka Agić skreće
pažnju na neosigurane ljude, što je poseban problem u Federaciji. Kad bi se,
kaže ona, Zakon o zdravstvenom osiguranju doslovno primjenjivao, onda ne bi
bilo neosiguranih.
- Mi imamo veliki
broj neosiguranih lica, negdje u prosjeku prema obračunu to je oko 15 odsto stanovništva.
To su one kategorije koje nemaju knjižicu i nemaju pristup zdravstvenoj
zaštiti. Donesen je paket u kojem stoji da bi za neosigurana lica, u zavisnosti
od toga u kojoj se kategoriji i gdje nalaze, organ uprave od općine pa dalje, trebao
obezbijediti sredstva. Cilj je paketa da se svim stanovnicima obezbijedi
jednaka dostupnost i pristup minimalnim pravima iz zdravstvene zaštite - kaže
Agićeva.
|
Prvi od četiri prethodna koraka-poniženja, koja taj pacijent mora proći prije
tog petog, pojavljivanja u javnosti, jesu da mu pet ljekara napiše da se taj
medicinski zahvat ne radi u BiH, potom odbijenica nadležnog zdravstvenog fonda u
kojoj piše da nema zakonske osnove da se taj zahvat plati novcem javnog
zdravstva, zatim zahtjev Otvorenoj mreži,
pa faktura nekog od medicinskih centara iz svijeta u kojima se to radi.
Magazin Start BiH je u ovom serijalu već pisao da u javno
zdravstvo BiH godišnje uđe oko dvije milijarde maraka, a da nas, po
statističkim podacima, ima oko tri miliona. Po stanovniku, dakle, javno
zdravstvo ima otprilike 666 maraka godišnje.
Analitičari kažu da tih šestotinjak KM, odnosno nešto više
od 300 eura po stanovniku godišnje nije puno u odnosu na bh. okruženje u kojem
su ta izdvajanja od 400, pa do 800 eura godišnje.
Direktorica federalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja i
reosiguranja Novka Agić kaže da su
izdvajanja u susjedstvu i viša.
Ona ima precizne podatke za Federaciju BiH 2010. godine.
- U 2010. godini od doprinosa je prikupljeno
1,119 milijardi KM, a ukupan prihod bio je 1,484 milijarde KM. Prihod je, po
statističkim podacima koje mi imamo, bio 635 maraka po stanovniku, odnosno 758
maraka po osiguraniku, a troškovi su bili 793 KM - kaže Agićeva.
Kako van iz RS
Da bi Fond zdravstvenog osiguranja RS odobrio nekome liječenje
izvan entiteta, prethodno moraju, kako se navodi, biti iscrpljene sve mogućnosti liječenja u RS i izvan RS u ustanovama sa
kojima Fond ima ugovor, da je liječenje koje je preporučeno naučno dokazano i
prihvaćeno u praksi, odnosno da ne predstavlja eksperimentalni oblik liječenja
i da su troškovi liječenja finansijski prihvatljivi, s obzirom na ukupna
sredstva utvrđena finansijskim planom Fonda i potrebe finansiranja drugih
zahtjeva osiguranika.
|
Do Startove cifre od dvije milijarde maraka za 2010. godinu
dođe se kad se na ovih federalnih 1,4 milijarde maraka doda nekih šestotinjak miliona
maraka sa koliko je te godine, po zvaničnim podacima, raspolagao Fond
zdravstvene zaštite RS i oko 35 miliona koliko je za zdravstvo bilo izdojeno u
Distriktu Brčko. Dakle, u po 13 zdravstvenih fondova i ministarstava nadležnih za
zdravstvo.
Taj se novac troši u ukupno četiri klinička centra, jednoj kliničkoj
bolnici, 22 opšte, opće i kantonalne bolnice, 132 doma zdravlja, dvije specijalne
bolnice, tri lječilišta i 18 zavoda i instituta.
Problem su djeca i transplantacije
I unutar te, na prvi pogled poprilično široke mreže javnih zdravstvenih ustanova u kompletnoj BiH, građanin ne može dobiti puno toga.
- Mi imamo dijete
koje će ovih dana umrijeti jer u BiH nemamo nikog ko radi renalni
stent. To dijete ima pritisak
240 sa 180, to je procedura koja se radi i mora raditi u gotovo svim
naprednijim evropskim zemljama, a kod nas je ne radi niko. Zašto? - kaže i pita Čehajić.
Na jednom stolu u Otvorenoj mreži stoji oko 4.000 zahtjeva, molbi, čega god, oboljelih građana BiH kojima treba hitna intervencija u inostranstvu jer se ti zahvati ne rade ni u jednoj od 182 medicinske ustanove u bh. sistemu.
Najveći problem su transplantacije. U BiH se, kažu
sagovornici u ovom nastavku Startovog serijala o zdravstvu, one ne rade nigdje.
|
Agić: Šta kažu analize
|
Agićeva, uz konstataciju da se novim tehnologijama životni vijek produžio
i samim tim i potreba za zdravstvenom zaštitom, kaže da je u posljednje
vrijeme posebno porasla potreba za transplantacijama, bilo matičnih ćelija,
koštane srži, bilo tkiva, organa...
- Pokušali smo i pri
kraju smo, napraviti statistiku koji su to najčešći zahtjevi koji se ne mogu
uraditi kod nas. To su, osim transplantologije, jedan dio neurohirurgije, zatim
određene najkomplikovanije operacije na očima... - kaže Novka Agić.
Po tim analizama, u BiH je uznapredovala dječija onkologija,
kardiologija i kardiohirurgija kod odraslih pacijenata uznapredovale su do tog
nivoa da se u inostranstvo mora ići samo zbog presađivanja srca, što je jako,
jako rijedak zahtjev, problem su ostale intervencije na srcu kod djece, posebno
kod urođenih srčanih mana, zbog čega se mora ići vani...
Problem su i transplantacije. Agićeva veličinu problema
ilustruje podatkom da od 2000. godine u Federaciji oko 130 ljudi prima lijekove
koji se koriste nakon transplantacije bubrega, da je 1.300 ljudi vezano za
dijalizu i da bi najmanje 500 njih moralo dobiti novi bubreg.
Kojeg, opet, mogu dobiti samo u inostranstvu. Kao i matične
ćelije, jetru, koštanu srž... Što sve, naravno, košta.
Fond zdravstvenog osiguranja RS saopštio je početkom ove
godine da je 2011. za liječenje 33 svoja osiguranika u zdravstvenim ustanovama
u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Turskoj, Belgiji, Rusiji, Sloveniji, Hrvatskoj
i Češkoj platio 1,1 milion KM.
Dvostruko plaćeno zdravlje
- Za liječenja koja
se ne mogu obaviti u Republici Srpskoj, osigurana lica se prvo upućuju u
ustanove izvan RS sa kojima imamo potpisane ugovore, uglavnom u Srbiju, a u
druge zemlje osiguranici se uglavnom upućuju zbog transplantacija organa,
složenih operacija srca, transplantacija koštane srži i drugih najtežih
oboljenja - saopšteno je iz tog Fonda.
Rijetka oboljenja
U Republici Srpskoj registrirano je 29 rijetkih oboljenja od
kojih je oboljelo 55 osoba. Neke od rijetkih bolesti koje su prepoznate su
cistična fibroza, bulozna epidermoliza, mukopolisaharidoza, Gušeerova bolest,
poremećaj metabolizma aromatskih kiselina, lafora, fenilketonurija, Batenova
bolest...
Njihovo dijagnosticiranje je vrlo složeno, a javnost i
medicinski krugovi o njima izuzetno malo znaju.
Za neke rijetke
bolesti postoji samo nekoliko centara u svijetu gdje se može istinski doći do
kompleksne dijagnostike i konačne dijagnoze. Ako se ove bolesti na vrijeme
dijagnosticiraju, obzirom na napredak farmaceutske industrije, oboljelom se
može omogućiti normalan život.
- U 2012. godini za
rijetke bolesti u Fondu zdravstvenog osiguranja RS planirano je 16 miliona KM -
kaže savjetnik direktora te kuće dr Branislav
Lolić.
|
RS ima pravilnik po kojem pacijente šalje u inostranstvo na liječenje.
Federacija ga nema. Čehajić kaže da federalni fond na čijem je čelu Agićeva ulijeće
tamo gdje može, ali da je to sve u onoj nekoj sivoj zoni jer nije regulisano
pravilima.
Agićeva podsjeća da su u Zavodu, iako to nije njihova obaveza,
2004. donijeli privremenu odluku u kojoj su definisali kako se ponašati u
slučajevima transplantacije koštane srži kod djece jer je naglo rasla potreba
za tom vrstom intervencija. Obuhvaćeni su bili najteži slučajevi onkologije kod
djece koji se ne mogu tretirati u BiH, kasnije i urođene srčane mane kod
djece...
- Mi smo nekoliko
puta od tada pokušavali da se donese pravilnik o liječenju u inostranstvu, jer
smo prvobitno mislili da će za to biti dosta dva miliona godišnje. Međutim, to
je dostiglo cifru od 50 miliona, što ne možemo podnijeti jer trpe drugi
programi. Zato taj pravilnik mora biti donesen - kaže Agićeva.
Bez takvog pravilnika je federalnom javnom zdravstvenom
sistemu nemoguće raditi. Bez pravilnika čak i ako novca ima, on teško može biti
potrošen.
Rezultat toga što pravilnika nema su svakodnevni brojni
pozivi i apeli da se donira novac i pomogne bolesnim ljudima. Ili, kako kaže
Čehajić, da se dvostruko plaća zdravlje - prvi put doprinosima, a onda
donacijama...
- Siromasi pomažu
siromašnima - rezignirano konstatuje on.
I onda jezivo i nevjerovatno zazvuči razrada Čehajićeve
rečenice da smo mi zemlja osuđenih ljudi.
Konkretno: i njega i Novku Agić pitali smo na koja državna
vrata može danas pokucati neko poput kolege novinara Nisveta Džanka i reći dobar
dan, ja sam cijeli život plaćao zdravstvene doprinose, sad mi treba zdravstvena
pomoć. Pomoć koja treba kolegi Džanki da ode na transplantaciju jetre u
Italiju danas je u vrhu medijske i svake druge pažnje javnosti, ali on je samo
jedan u masi sličnih.
- Ni na jedna državna
- sažetak je odgovora oboje naših sagovornika.
Agićeva precizira da je to zato što nema pravilnika kojim bi
to bilo jasno precizirano, Čehajić se slaže s tim, ali nam i vrlo precizno, na
osnovu četverogodišnjeg iskustva Otvorene
mreže pojašnjava kako stvari danas funkcionišu. Bar u Federaciji.
Država stiže tek na kraju
Ta priča, zbog ljudi sa slabijim želucem, naprosto zaslužuje
ono famozno upozorenje roditeljska pažnja...
|
Čehajić: Osuđeni na smrt
|
- Džanko treba putem
privatnih veza i nakon 20.000 poziva jer je žena strašno zauzeta i grozno se
bori za naše ljude, da nađe Nelu Sršen u Padovi. Zatim privatnim vezama treba
neko da prevede i pošalje te nalaze. Treće, treba privatnim vezama da uđe u
onih pet posto koliko organa EUROTRANSPLANT daje svim zemljama u svijetu. Zatim
kad dobije jetru, onda dobije fakturu u kojoj mu obrazlažu da su mnogi
ostali dužni i da zato tu fakturu treba platiti. Ta faktura može da iznosi od 60 do 130 hiljada eura, zavisno od
procedura u bolnici - opisuje Čehajić.
Kad sve to dobije, nastavlja Čehajić, onda treba, ponovo privatno,
da ode s nekim u Padovu u bolnicu.
Ako nije odmah za operaciju, onda pored Padove ima mjesto gdje
će ležati i čekati svoju jetru.
- Sve to, ponavljam, privatno.
U akciju treba uključiti sve RTV stanice, medije, humanitarne telefone..., da se
skupi novac. Međutim, i kad skupi taj novac, ne može ga dobiti odmah, limitiran je i tu. Može dobiti samo jednu
trećinu, ostatak će
dobiti tek kad se naplati novac od poziva. I tako će proći dva, tri mjeseca u
kojima je on super ugrožen i kad ulazi u sve komplikovanije zdravstveno stanje
- priča Čehajić.
Ako prođe i tu barijeru i uspije se naplatiti sav donirani i
obećani novac, tek tad se plaća faktura.
- Ali, ne može Džanko
sam odnijeti u koferima te pare, nego neka institucija kao Otvorena
mreža ili neka druga koja se
bavi time, platiti fakturu. On to ne može privatno platiti jer je to iznošenje
novca iz zemlje, iako se tačno
zna odakle je taj novac, za šta je
namijenjen, piše tu svaka stavka.
Kad je našao organizaciju i uplatio novac, tada on kreće u borbu za život. Jesi
igdje do sada čuo riječ država? - pita Čehajić.
Nigdje. Zaista...
- E, kad se ako Bog
da transplantira, onda možemo doći u jednu strašnu situaciju s kojom Otvorena
mreža ima iskustvo. Onda organizacija
koja je to uradila, dobije poziv u kojem se kaže izvršena je transplantacija, ali
nije uspjela. Hoćete li vi garantirati za novih 40 ili 60 hiljada eura. Ti si već poduzeo akciju i ljudi više
nemaju tu emociju da kažu treba nam još para. Mi imamo slučaj u kojem su izvršene
četiri reinplantacije i sa 60.000 eura koliko je iznosila prva faktura, došlo
se na 160.000... Znači, organizacija koja je poslala novac i platila fakturu
direktno staje iza imena države BiH - kaže Čehajić.
Država se u cijeloj ovoj priči, kaže Čehajić, pojavljuje tek
na kraju, kad se sve desi, kad izlječeni građanin BiH izađe iz bolnice.
Virtuelni državni ministar zdravlja
- Onda on ide na refundaciju
i tad se pojavljuje riječ država
- kaže Čehajić.
Trebalo bi 20 miliona
- Za
odrasle imamo odluku samo za one kojima trebaju gama naif i visokodozna terapija jodom. Problem je
transplantacija organa, to je dosta skupo, to mora biti uređeno na nivou FBiH,
mora postojati odluka, mora biti utvrđen iznos, jednim dijelom iz osiguranja,
drugim iz nekih drugih izvora. Radili smo procjene koje se privode kraju i utvrdili
smo te vrste oboljenja, broj slučajeva i izračunali da bi za njih trebalo
negdje godišnje oko 20 miliona KM - kaže Novka Agić.
|
Refundacija,
prevedena na nama razumljive jezike, znači nadoknada dijela troškova. Prevedena
na jezik brojki, znači, bar u Republici Srpskoj, 62 odsto.
- Ukupni troškovi
liječenja 33 osiguranika, kojima je 2011. odobreno liječenje u inostranstvu jer
su ispunjavali sve neophodne uslove, iznosili su 1,9 miliona KM, a Fond je
platio 62 odsto tih troškova - objasnio je Fond zdravstvenog osiguranja RS
onu već spomenutu cifru od 1,1 milion KM.
Prateći kretanje troškova za liječenje osiguranika u
inostranstvu koje je ovaj Fond imao u zadnjih šest, sedam godina, lako je
ustanoviti da oni padaju. Dijelom, i to po tvrdnjama upućenih, dobrim dijelom zato
što Fond iz RS sve više pacijenata, posebno onih kojima trebaju intervencije na
srcu, umjesto u Sremsku Kamenicu šalje u medicinske centre u Federaciji.
I taj podatak svjedoči koliko su u pravu i Čehajić i Agićeva
kad kažu da zdravstveni sistem mora biti posao države.
- Generalni problem u ovoj zemlji je to što
smo pukli kao država i ja prvenstveno mislim da je priča nastala nacionalno. Integracije
zahtijevaju jednog ministra zdravlja. Ne postoji zemlja bez ministra
zdravlja. Sad Otvorena mreža postaje neformalni ministar zdravlja BiH u okviru programa Toulouse 2011. Vidio si ljude koji nemaju nikakvu šansu
da im se kadaverično transplantiraju bubrezi, osim da se pojavi ministar
zdravlja u ovoj zemlji. Na kraju smo mi lobirali kod ministra FBiH koji je dao
punu podršku, pa kod ministra RS koji je dao punu podršku, otišli smo u
Francusku i dobili šansu da budemo neki virtualni ministar zdravlja BiH da ljudi iz klinike u Tuluzu imaju s kim
razgovarati oko transplantacije
bubrega našim građanima - kaže
Čehajić.
Ako nemate neki stub oko kojeg se sistem vrti, kaže Novka Agić,
ako nemate da neko to uzme, ako nemate ovlasti i nemate instrumente, onda je
teško raditi.
- To je nešto što, na
žalost, nedostaje državi - kaže ona.
I tako se dođe na početak zatvorenog kruga, do zemlje sa smrtnom presudom. Jer, na
kraju cijele ove priče, prosječnog zdravstvenog osiguranika koji samo plaća
doprinose i samo povremeno upadne u ralje javnog zdravstvenog sistema, dotuče
statistički podatak iz Otvorene mreže.
- Nama dolaze umirući
ljudi koje se može spasiti, ali niko neće ništa da poduzme. Kao da država želi
da oni umru. Broj tih koji su nam došli kao otpisani a onda su spašeni veći je od
80 posto - tvrdi Čehajić.
(nastaviće se)
VEZANI TEKSTOVI
1. Bh. zdravstvo godišnje troši dvije milijarde KM
2. Moramo tražiti nove izvore finansiranja
3. Domovima zdravlja niko nije zadovoljan
4. Sreća je da smo solidarni
5. Zdravstveni fondovi prazni, a pretvoreni u centre moći
6. Na lijekovi se potroši pola milijarde maraka!
7. Nešto sasvim lično. Puta nekoliko...
8. Liječi se ko dočeka
9. Dabogda ti doktor ne trebao