Brinemo za okoliš
bure

Ahmed Burić o skrivenom blagu Františeka Topiča

17.12.2017
 Monografija „Između dvije imperije“, češkog fotografa Františeka Topiča  zbirka je fascinantnih slika iz bosanske svakodnevice, uslikanih vještinom i znanjem čovjeka koji je, osim umjetničkog i dokumentarističkog znanja, sposobnosti katalogiziranja (bio je prvi bibliotekar i dugogodišnji upravnik knjižnog fonda Zemaljskog muzeja), imao i visoku tehničku kulturu 

                
Piše: Ahmed Burić (magazin Start BiH)

Kad je čovjek mali, važno mu je da li knjiga u sadržaju ima ili nema slike. Nakon rođenja, prva stvar koju vidimo je lice one ili onoga koji nas primaju na ovaj svijet, i čovjek sve do smrti ostaje ovisan o slikama, čak i kad nije sposoban da ih vidi. U tome se, valjda, krije i tajna popularnosti vizualnih umjetnosti: aksiom da slika vrijedi više od hiljadu riječi, kao da traži neku vrstu aneksa - ako je slika dobra, onda je film. 

LEPTIR: Misleći zadnjih dana o odnosu literarnog djela i (ne)uspješnosti pretvaranja teksta u filmski žanr, pokušavao sam se sjetiti koji su primjeri apsolutno uspjeli. Od klasika, tu su „Leptir“ Henrija Charrierea, gdje Dustin Hoffmann i Stevie McQueen, pod dirigentskom palicom Franklina J. Shaffnera, čine živim svaki redak koji je napisao Henri Charriere. Moglo bi se reći da je nekako tako i sa legendarnim „Letom iznad kukavičijeg gnijezda“, gdje je genijalnost Miloša Formana prepoznala genijalnu „ludost“ Kena Keseya, pa je nastalo djelo koje se i danas, skoro pola stoljeća otkad je prvi put prikazano, smatra jednim od najboljih ekranizacija suvremenog svijeta. Kad bi se ovim tragom nastavilo dalje, moglo bi se naći dosta takvih primjera, ali, barem u ovom slučaju, obično biva tako da su knjige draže, pa samim tim i „bolje“. S tim da je i to barem dvostruki proces: čitanjem Fitzgeralda ili Kafke, svaki čitatelj može zamisliti svog velikog Gatsbyja ili Josefa K., ali je teško zamisliti, recimo, boljeg kuma od Marlona Branda.  

PROTOMAJSTOR: Ali šta biva kad je neka knjiga - film? Odnosno, kad je nekoliko filmova u jednoj knjizi. Monografija „Između dvije imperije“, češkog fotografa Františeka Topiča (1857-1938), koji je za oko tri decenije službovanja u Bosni i Hercegovini uspio napraviti pravo remek-djelo, jeste nešto takvo. Riječ je o materijalu koji je skoro cijelo jedno stoljeće čekao na revalorizaciju i šansu da se prikaže u pravom svjetlu. „Između dvije imperije“ je zbirka fascinantnih slika iz bosanske svakodnevice, uslikanih vještinom i znanjem čovjeka koji je, osim umjetničkog i dokumentarističkog znanja, sposobnosti katalogiziranja (bio je prvi bibliotekar i dugogodišnji upravnik knjižnog fonda Zemaljskog muzeja), imao i visoku tehničku kulturu: profesionalni fotografi kvalitet njegovih negativa visoko ocjenjuju, a šture biografske crtice pogodne za feljtoniziranje ili fikcionaliziranje takvih pionira otkrivaju i crtu „specijalnog“ pojedinca. Od činjenica da je primao vanredni paušal od 300 forinti godišnje, do zadatka da postavi prvi rendgen u bolnici, preko pobolijevanja zbog greške pri postavljanju tog istog rendgena, te spora sa direktorom muzeja koji mu brani da muzejsku fotografsku opremu koristi u privatne svrhe, sklapa se manjkava i unekoliko romantična slika protomajstora o kojem niti u njegovoj domovini nemaju previše podataka. 

FRANTIŠEK, MIRSAD I ZIJAH: Knjigu otvara njegov autoportret. Slika je to koštunjavog čovjeka, bistroga pogleda, koji sjedi u sobi sa bosanskim namještajem, postavljenoj u bosanskohercegovačkom paviljonu na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Ćilim ispod njega je prašnjav, a njegov je izraz ozbiljan, mora da se trudio da ne izgleda da je fotografija uslikana samo par trenutaka nakon što je sjeo pozirati. Vidimo njegov odraz u ogledalu, u ruci drži knjigu, a skoro sve fotografije u ovoj knjizi su neka vrsta slike iz ogledala toga vremena. Čitalac, u ovom slučaju gledalac, vođen rukom priređivača Mirsada Sijarića i Zijaha Gafića, putuje kroz vrijeme, bolje rečeno, transmituje se u Topičeve slike gledajući Protestantsku crkvu iz 1900, danas zgradu Likovne akademije, ili stoji uz prugu 1910. i dočekuje cara Franju Josipa. Slike svetkovina i sakralnih objekata su, sasvim sigurno, bile zadatak, ali šta li je s onim dijelom u kojem tadašnji direktor Muzeja ne da Topiču da opremu koristi u privatne svrhe.

MALO BLAGO: To su neki od najboljih uradaka u ovoj knjizi: splavarenje niz, najvjerovatnije, Drinu je film koji odmah možete nazvati „Pinkertonova agencija istražuje ubistvo u Istočnoj Bosni“, i na njoj je skoro sve što može poslužiti kao osnov za pričanje jedne duge, zamršene i živopisne kriminalističke priče. Slika koja pokazuje proizvodnju opijumskog maka u Hercegovini, nastala 1903. godine, svakako neće biti previše utjerivačima ćudoređa u našoj povijesti, a prikaz dijelova života urbane sirotinje svih nacija, s posebnim akcentom na Rome, pravo je malo blago. Otkriveno i pokazano i zaslugom direktora Zemaljskog muzeja, i njegovih suradnika koji su posao obavili sjajno. Kod ovakvih radova je najvažnije da količina materijala ne preraste temu, i da se u produkcijskom procesu ne pristane na kompromis pojeftinjavanja izrade, što knjigu uvijek čini slabijim proizvodom. 

SUD I USUD: Izmakavši svim tim zamkama, uz veliku ljubav i entuzijazam, priređivači ove knjige podigli su pravi mali spomenik Topiču i njegovom djelu, ali i Bosni i Hercegovini iz austrougarskog vakta. Te fotografije, osim što su apsolutni rudnik za sve vrste istraživanja o tadašnjoj Bosni i Hercegovini - jer na njima su snimke života, u bukvalnom smislu riječi „od igle do lokomotive“ - pokazuju i kako se historija poigrava sa jednim vremenom, ljudima, sa nama svima kojima je Bosna i sud, i usud. Zato je (bilo) važno da nas neko „drugi” pogleda. Očima koje su se zainteresirale, pa i zaljubile u ono što vide. A ne očima nekog današnjeg  nezainteresovanog međunarodnjaka, koji je stigao ovdje da zaradi neku bobu u CV-ju ili upiše novu stanicu na svom voznom redu licenciranja demokratije. 

Ako je najviše što se umjetniku može desiti to da ga njegovo djelo nadživi i da nakon njegova odlaska s ovoga svijeta zasija punim sjajem, onda je František Topič dostigao vrh. Zahvaljujući tome da su u kuću gdje je radio tolike godine došli ljudi koji su znali pronaći blago koje je ostavio.                

(Tekst je objavljen u magazinu Start BiH , rubrika ČITANJE PRODUŽAVA ŽIVOT)


NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

dino
33 PITANJA - Dino Šaran: RECI BABA ĐE SU PARTIZANI !
17.02.2018

Kultni sarajevski bend Letu štuke nakon duže pauze nedavno je predstavio novi singl „Bože zdravlja“, koji već ima 100 hiljada pregleda na YouTubeu. Ovo je prvi singl koji najavljuje album koji je već završen

senad
AVDIĆ: O mom trošku, u ime PLBiH, Muslimović je obilazio bošnjačke oficire u JNA (III)
07.02.2018

Početkom februara 1992. zamolio me je da mu osiguram automobil jer je želio otputovati u Mostar da bi na licu mjesta vidio prilike u Mostaru. Po povratku nije otkrivao detalje o posjeti Hercegovini, ponavljao je sto puta ispričane frazetine o ....

februarske demonstracije 2014 2
Vlast ignorancijom ubila bunt
07.02.2018

Godišnjica najvećih protesta u BiH od nezavisnosti države - kada će ljudi u BiH shvatiti da su gladni stomaci i bolesna djeca samo gladni stomaci i bolesna djeca i da među njima nema razlike ukoliko su Srbi, Bošnjaci ili Hrvati ili ostali.

SBF