Brinemo za okoliš
amina

Amina Isović-Bukvić: Tariku Šehoviću, najvećem sarajevskom mangupu početkom devedesetih

17.12.2017
"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu,

 I ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu."                                                 

 (Moji drugovi-Bajaga)

Naš kralj raje iz Saraj'va (Tarik Šehović)

Piše: Amina Isović-Bukvić

Kraj je godine....Neko čudno vrijeme spustilo se u grad. U subotu je padao snijeg kao da će nas zatrpati, u nedjelju je sunce sijalo stvarajući savršenu snježnu razglednicu, u ponedjeljak se snijeg otopio i puhao je jak vjetar. Strahovita jeka odjekivala je usnulim gradom topeći posljednje ostatke leda. Vjetrovita noć bez sna prekrila je mahale, uzburkala nabujalu Miljacku i unijela nemir u srce. Sarajevo je spavalo. Istog dana na drugom kraju svijeta svoj posljednji san usnio je dječak iz Sarajeva.


Sarajevski dječaci


Sedamdesete godine bile su "zlatno doba" u ex Jugoslaviji. U to zlatno vrijeme početkom sedamdesetih sarajevski dječaci i djevojčice rađali su se na sarajevskom Koševu, u zgradi koje više nema. Bila je to stara austrougarska zgrada na dva sprata, već tada pomalo oronula. Daleko od Sarajeva, u nekadašnjoj prestolnici Abasidiskog halifata, drevnom Bagdadu 1972. godine rodio se dječak kome su roditelji dali ime Tarik.

Odrastajući na tri kontinenta uz mlađeg brata i brižnu posvećenost roditelja stasao je u simpatičnog mladića za kojim su curice ludovale. Sa sjajem u očima, neodoljivog osmijeha i gitarom u ruci bio je jedan od najpoznatijih sarajevskih mangupa. Zabavne dosjetke sarajevskih dječaka uveseljavele su i najdosadnije dane na Miljacki. Nije bilo važno da li su oni hladni, zimski kad počne snijeg da pada i kada se svi povuku u kuće, ili su tople ljetne večeri, u dobrom društvu, uvijek je bilo jednako zabavno. Biti mangup u Sarajevu značilo je isto kao u razredu odlikaša biti najbolji. Jedan od njih bio je i Tarik, dječak s Bistrika.


Osamdesete


Onda su došle osamdesete i Olimpijada koja je mahale učinila još ljepšim i značajnijim u svijetu. Odrastali su neki novi klinci koji su osvajali svijet. Nadrealisti su nasmijavali region, sarajevska pop-rok scena postajala je sve dominantnija na prostoru bivše države od Vardara do Triglava, žičara za Trebević svakodnevno je radila a biblioteka a Vijećnici bila prepuna knjiga. Osamdesetih godina prošlog stoljeća sarajevski dječaci i djevojčice, oni modno osvješćeni naručivali su Levis farmerke iz Italije, ali samo 501 s dugmićima, nosile su se "montovke" zimi, a "motorke" u jesen i proljeće. Bilo je to vrijeme kada su popularna mjesta za izlazak bila "ispred" Beograda, Sloga, KUK, a najveći strah je bio da se „ne provališ u raji“.

Tih godina svakog Osmog marta Bajaga i Instruktori održavali su koncert, poklanjajući ga "lepim Sarajkama". Zimi se išlo s rajom na skijanje, u proljeće su se vozale role i bicikla, jesen je mirisala na novu odjeću i obuću, a ljeta, ljeta su bila rezervisana za ljubav.

Ne znam tačno kad, ali prije mnogo godina u sarajevskom naselju Pofalići napravljene su jedna blizu druge dvije srednje škole. Dijeli ih cesta koja se proteže sve do mosta Bratstva i jedinstva, istog onog koji je četiri pune godine razdvajao grad na dva dijela. Jedna je muška, Elektortehnička, a druga ženska, Ekonomska. Kažu da su u vrijeme osamdesetih najbolji frajeri išli u Elektortehničku školu na Pofalićima, a najzafrkaniji su bili momci iz Mašinske.

Najveći broj djevojaka tradicionalno bilo je koncentrisano u ženskoj, Ekonomskoj školi. Ispred obje škole uz rijeku Miljacku proteže se najljepše gradsko šetalište, Vilsonovo. Omiljeno mjesto zaljubljenih parova.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, toliko koliko se i sama dobro sjećam, najpoznatiji sarajevski frajer bio je Tarik Šehović, koji je po onome što je Sarajevo pričalo bio ne samo savršen šarmer, nego i odličan đak koji je u slobodno vrijeme svirao u bendu, bavio se borilačkim vještinama, engleski govorio kao svoj maternji i uvijek je bio u društvu najljepših i najpopularnijih djevojaka u gradu.
Jedna od njih bila je moja prijateljica iz škole i djetinjstva, poznata jer je imala svoju dvojinicu u sestri bliznakinji. Tarik je išao u Elektortehničku, a Maja u školu preko ceste, Ekonomsku. I tu se gubi sjećanje....ničeg se više ne sjećam. Vrijeme od devedeste i druge podijelio se, na ono prije i ono poslije.


Malezija


U ratnim sarajevskim noćima najviše vremena provodila sam čitajući. Čitala sam neke nove knjige i autore i vraćala se na stare. Jedna od onih kojoj sam se uvijek rado vraćala bio je roman čija je radnja bila smještena u dalekoj meni do tada nepoznatoj zemlji. Otkrivala sam Maleziju kroz tu knjigu, pretvarajući se u glavnu junakinju koja iz Kuala Lumpura tokom Drugog svjetskog rata, bježi u prašumu u jedno malo muslimansko selo gdje provodi četiri pune godine.

U vrijeme rata sve preko Igmana za nas zatočene u sarajevskom beznađu bilo je jednako daleko. Misao o Maleziji bila je iz neke druge hemisfere. Bajkovita priča svjetlosnim godinama daleka našem tadašnjem, ratnom poimanju života i stvarnosti. Život piše romane, neočekivanog obrta. Najneočekivanije je bilo da smo preživjeli četverogodišnju opasadu i da sam uskoro postala stvarni lik iz jednog sasvim ličnog romana o Maleziji. U nekadašnju britansku koloniju prvi put sam otišla s Amerom 2001. godine.


Tamo nas je čekao Tarik Šehović.

I tako, deset godina poslije umjesto na pločniku ispred Ekonomske škole na Pofalićima, sreli smo se na nekom drugom pločniku hiljadama kilometara daleko od Sarajeva. U to vrijeme moja prijateljica bila je udata žena, a Tarik je još uvijek bio nemirni dječak sa sjajem u očima.

"Kako je svijet mali", razmišljala sam dok mi je suprug objašnjavao koliko dugo se on i Tarik poznaju. Cijeli život. Očevi su im bili prijatelji iz djetinjstva.

Daleko od kuće Tarik i Amer nemaju mnogo uspomena na život u Bagdadu ali zato od trenutka polaska aviona za Tripoli, kada je Tarik bio tužan "jer napušta raju u Saraj'vu", a Amer sretan jer se više neće mučiti sa ćirilicom, imaju jako puno lijepih zajedničkih sjećanja na život u Libiji. Nakon što su završili osnovnu školu u Tripoliju, a kasnije srednju u Sarajevu, Amer je pozvao Tarika da ga prati na put u nepoznato u daleku Maleziju.

Naime, nekada krajem 1990. Amer je na povratku iz Zagreba za Sarajevo dobio poziv da studira u Kuala Lumpuru. U njihovom domu ta ideja nije bila toliko neobična jer je kao dijete cijeli svoj život proveo u različitim zemljama svijeta, od obdaništa u Sudanu do školovanja u Iraku i Libiji. Zbog očeve procjene da srednju školu treba završiti u Sarajevu, a ne na Malti, vratili su se u Bosnu gdje upisuje i završava Prvu sarajevsku gimnaziju.

Nakon poziva da studira u Malezji, opet zahvaljujući očevom iskustvu svjetskog putnika, prevagnula je odluka da prihvati ponudu, bez obzira koliko je taj poduhvat nepoznat i rizičan bio. Trebalo je imati hrabrost ili biti dovoljno lud i ostaviti svu udobnost rodnog grada, prostrane i tople roditeljske domove, automobile, izlaske sa najljepšim djevojkama i upustiti se u nepoznatu avanturu. Avanturu studiranja koju do tada, još uvijek niko nije doživio. Tarikov otac nije htio da pusti sina da bude u prvoj grupi. Dozvolio mu je tek kada se Amer smjestio i objasnio da ponuda o studiju, koju je dobio na putu iz Zagreba krajem 1990. godine, nije bila neozbiljna.

Prvi studenti iz Bosne stigli su u Maleziju davne 1991 godine.

"Led je probio" Amer. Ubrzo poslije za njim je stigao i Tarik Šehović. Pričali su mi kako je prije nego što su krenuli u Maleziju, najveći problem bio kako će se zabavljati sa djevojkama jer išli na  Islamski univerzitet. Tada je, dok su u Beogradu čekali vizu za Maleziju, Tarikov otac rekao:

"Ko hoće, i u Mekku da ode, može naći djevojke".

Tarikovog oca nikada nisam upoznala ali bezbroj puta sam se sjetila ovih riječi dok sam šetala Mekkom.

Godinu dana poslije njihovog odlaska iz Sarajeva u Bosni je počeo rat. Granice su bile zatvorene, povratak koji su priželjkivali nemoguć.

Uskoro su ostali bez novca, ručali su "na stolovima“ ispod koji su pretrčavali pacovi, spavali u skromnim studentskim sobama čiji su stanovnici bili žohari, a glavni razbojnici majmuni iz prašume koji su krali hranu i odjeću. Kupali su se u zajendičkim kupatilima ledenom vodom, bolovali od dengi groznica i drugih zaraznih bolesti zbog kojih su često boravili u bolnici.

Tih godina Malezija je bila zemlja koja se mijenjala iz dana u dan, ali to niko iz grupe bosanskih studenata nije primjećivao. Zajedno sa profesorom Davutogluom i tadašnjim premijerom Mahatirom razrađivali su načine i mogućnosti kako da pomognu Bosni.


Sudbina


U februarau 1994. godine ili tri godine poslije Amera, sa delegacijom iz Sarajeva u Kuala Lumpur izenada je stigao i njegov otac. Nakon završetka sastanaka, umjesto da se vrati u Bosnu, odlukom predsjednika Alije Izetbegovića, Ibrahim Bukvić imenovan je na mjestu prvog v.d. ambasadora Bosne i Hercegovine u Maleziji gdje je ostao do kraja svog života. Nikad se više nije vratio u Sarajevo. Samo dvije godine poslije, umro je u Kuala Lumpuru gdje je i sahranjen.

Amer je iz Malezije otišao 1996. godine u Japan, iz Japana u Saudiju i Emirate odakle smo se 2004. godine vratili u Bosnu. Tarik Šehović ostao je da živi u Kuala Lumpuru sa uvijek istim planom, koji mu niko i ništa nije mogao poremetiti, da se jednog dana i to čim prije vrati u Sarajevo.

U zadnjih šesnaest godina nas dvoje dolazili smo i odlazili iz Malezije. Vremena su se mijenjala i mi smo se mijenjali, samo je Tarik ostao onaj isti veseli dječak, kralj sarajevskih mangupa koji nikada nije prestao biti djetetom.

Sa osmijehom na licu i uvijek raspoložen dočekivao nas je u Kuala Lumpuru, vozio u svom autu polupraznim ulicama usnulog Kuala Lumpura, pratio na aerodromu....bio je naša sigurna baza u dalekom svijetu, ambasadore Bosne bez titule.

"Bio sam na Bukti Kiari na mezaru tvog oca“, često je govorio.

"Za Bajram iz džamije prvo zijaretim njegov mezar“.

Dok smo se tako isprepletenim ulicama glavnog grada Malezije vozili do Bukit Kiare da sa Tarikom zijaretimo mezar mog svekra, Ibrahima Bukvića, slušajući njihov razgovor razmišljala sam koliko je Amer sretan čovjek kad ima Tarika za prijatelja.

Prolazile su godine. Došlo je vrijeme da se i Tarik smiri. Oženio se djevojkom iz Malezije. Za razliku od njenih sunarodnjaka Ammelia je visoka Malezijka, kinesko-indijskog porijekla. Uskoro se rodio Edin. Tarik više nije bio sam kada smo se sretali. Uvijek je bio u društvu svog malog dječaka. Jedne prilike dok je njegov prvoređeni sin bio još u pelenama odvezli smo se sa Tarikom u predgrađe Kuala Lumpura da pokupimo Edina koji je bio kod Ammeline familije.

U dupleks kućama u nizu, žene sa sarijem i muškarci sa turbanima na glavi, Tarikova porodica se ženine strane predala je malog dječaka. Sjećam se Edin je sjedio Tariku u krilu a on je vozio i telefonirao. Htjeli smo da uzmemo Edina ali dječak je želio da bude samo sa ocem, tako da smo imali najluđu vožnju ikada. Godinama smo sa svakim našim novim dolaskom u Maleziju, izlazili i obilazili "nova mjesta“ u Kuala Lumpuru sa Tarikom, kušali "truly Asia“, jeli na stolovima sa palminih listova, davili se sa najboljim durjanom, uživali u mangisu, posjećivali tradicionlna malezijska vjenčanja i uvijek iznova pričali o njegovom povratku u Sarajevo.

"Vidjećeš da ću se vratiti“, ubjeđivao je Amera.

"Nećeš se ti nikada vratiti Tarik.“

"Nego šta, nego ću se vratiti. Nisi valjda mislio da ću ovdje ostariti. Vidjećeš.“

I svaki put, kao po dogovoru ponavljao je istu priču, isto je bilo i kada bi nakon nekog vremena sreo našeg Ibrahima, stalno je ponavljao da je moj dječak kopija svog rahmetli dede Ibrahima Bukvića.


Moji drugovi


Prije mjesec dana bila je nedjelja, rani sabah. Bunovo sam razgledala novi dan, kada mi je Amer pokazao Tarikovu poruku. Bila je to poznata Bajagina pjesma Drugovi. Preslušavali smo je više puta i osjećali tačno ono što je i Tarik osjećao. Sve one naše nedorečene snove koje i dalje sanjamo svaki put kada čujemo akorde iz naše mladosti.

"Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu,

I ja sam selica pa ih ponekad sretnem u letu.

Da l' je to sudbina Il' ko zna šta li je...

Uvijek se završi sa nekom od naših pjesama.

Da smo živi i zdravi još godina sto i da nas čuva dragi Bog,

Da su najbolje žene uvijek pored nas,

Jer ovaj život je kratak i prozuji za čas.

Za moje drugove ja molim vjetrove za puna jedra,

Puteve sigurne a noći zvjezdane i jutra vedra."

„Njega je opasno 'spucala' nostalgija“, rekla sam, "trebao bi se vratiti“. Šutili smo. U mislima sam pjevušila Drugove.

"Reci mu da ti pošalje najnovije slike djece“, dobacila sam ustajući iz kreveta.

Tog jutra su se čuli. Pričali su dugo.

"Tarik, sada je definitivno vrijeme da se vratiš“, rekao je Amer.

"Znaš kada ću se vratiti? Vratiću se, drug moj, kada ti budeš predsjednik“, odgovorio je u svom prepoznatljivom stilu kroz smijeh.

"E, onda se nećeš nikada vratiti“, bio je Amerov zaključak koji se vrlo brzo obistinio.


Bukit Kiara


Mjesec dana poslije, probudili smo se na sabah. Bio je petak. Sjećam se da još uvijek nisam mogla oči da otvorim.

"Umro je Tarik Šehović“, iz mraka sam čula Amerov glas. Istog trenutka više nisam bila pospana.

"To se neko zeza“, jedva sam progovorila. Šutio je i gledao u ekran mobitela.

"Ne, poslao mi je poruku Mirza“.

"Ali, to nije naš Tarik. Ima još mnogo ljudi koji se isto zovu i prezivaju. To je sigurno neka greška“. Zora još nije počela da sviće, zbunjeni i sa bolom u grudima zvali smo sve kontakte koje smo imali u Kuala Lumpuru. Svi su potvrdili isto.

"Tarik je umro, nema se tu više ništa reći. Bio je zdrav do zadnjeg trenutka. Trenutka kada srce nije izdržalo“.

I tako dok večeras u vjetrovitoj sarajevskoj noć razmišljam kako za nas Malezija više nikada neće biti isto mjesto, stalno mi je u glavi slika Tarika i Ammelie kako prolaze Ferhadijom držeći se za ruke i njegove riječi kada se prije 17 godina u Sarajevu sreo sa Amerom na dženazi svog oca. Stajali su tako pored svježe humke, jedan pored drugog. Uz mezar Tarikovog oca ležali su Amerovi dedo i nana, Kasim i Aiša Bukvić.

"Moj Amere, čitav život sudbine nam se isprepliću, evo i u smrti smo počeli da se ispreplićemo“.


Suza za kraj


Tarik Šehović sahranjen jedanaestog decembra u Kuala Lumpuru. U vrijeme njegove dženaze vjetar u Sarajevu topio je snijeg, uz strašne zvuke probijajući se kroz usnulu sarajevsku noć. Budni smo čekali da svane dan, dan koji je u dalekoj Maleziji svanuo sedam sati prije. Sahranjen je na Bukiti Kiari gradskom muslimanskog groblju u glavnom gradu Malezije, mjestu gdje je svoj vječni počinak prije 21. godinu usnio Amerov otac, Ibrahim Bukvić.

Kažu da je na istom mezarju sahranjena još jedna naša zemljakinja, Krajiškinja iz Kozaraca. Ibrahim Bukvić i Tarik Šehović na bolji svijet preslili su u gotovo istim godina. Obojica su ostavili troje djece iza sebe. Dva sina i najmlađu kćerku. Za mene lično, najdojmljivija sličnost je da su obojica u smrti pustila suzu. Amerov otac u trenutku smrti, a Tarik kada su završili sa gasulom, vjerskim kupanjem prije dženaze. Samo jedna suza otkotrljala se niz hladne obraze.

I tako su dvojica Sarajlija, jedan sa Bistrika, a drugi sa Bjelava ili rečeno sarajevskim žargonom, prvi sa memli a drugi sa sunčane strane grada, svoje zadnje životno putovanje završili u zemlji deset hiljada kilometara daleko od njihove Bosne. Bosne kojoj su pripadali dušom, ali ne i tijelom.

Njihove duše večeras će pričati neispričane sarajevske priče, a vjerovatno će prva od svih biti o dječaku Ibrahimu Bukvić iz Sarajeva koji svojim likom podsjeća na dedu po kojem je dobio ime. U isto vrijeme kada je Tarik usnio svoju prvu noć pod zemljom, u Sarajevu su se njegovi prijatelji okupili da klanjaju dženazu u odsustvu i kažu zajedničko zbogom "kralju raje“.

Tužna je bila noć u Sarajevu u kojoj je zavijao strašni vjetar, noseći na svojim krilima posljednji pozdrav svom dječaku, tamo negdje daleko preko sedam gora i prostranih morskih pučina. Iza Tarika je ostala majka Jasna, brat Omar, supruga Ammelia i troje male djece.

Nadam se da će njih troje jednog dana oživjeti san svog oca, odrastajući na asfaltu kojim je nekad hodao najveći sarajevski mangup početkom devedesetih, Tarik Šehović.

"Jer život je kratak i prozuji za čas. Za moje drugove ja molim vjetrove za puna jedra, Puteve sigurne a noći zvjezdane i jutra vedra.“ (Bajaga - Moji drugovi)

 




NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

dino
33 PITANJA - Dino Šaran: RECI BABA ĐE SU PARTIZANI !
17.02.2018

Kultni sarajevski bend Letu štuke nakon duže pauze nedavno je predstavio novi singl „Bože zdravlja“, koji već ima 100 hiljada pregleda na YouTubeu. Ovo je prvi singl koji najavljuje album koji je već završen

senad
AVDIĆ: O mom trošku, u ime PLBiH, Muslimović je obilazio bošnjačke oficire u JNA (III)
07.02.2018

Početkom februara 1992. zamolio me je da mu osiguram automobil jer je želio otputovati u Mostar da bi na licu mjesta vidio prilike u Mostaru. Po povratku nije otkrivao detalje o posjeti Hercegovini, ponavljao je sto puta ispričane frazetine o ....

februarske demonstracije 2014 2
Vlast ignorancijom ubila bunt
07.02.2018

Godišnjica najvećih protesta u BiH od nezavisnosti države - kada će ljudi u BiH shvatiti da su gladni stomaci i bolesna djeca samo gladni stomaci i bolesna djeca i da među njima nema razlike ukoliko su Srbi, Bošnjaci ili Hrvati ili ostali.

SBF