Apoteke Sarajevo
merima

Merima Dervović: Moja karijera „profesionalnog“ invalida

02.10.2017
Zbog oboljenja koje joj je dijagnosticirano pri rođenju i zbog kojeg je  prikovana za invalidska kolica, mogla je postati samo brojka u statistici. No, odlučila je da bude drugačije. Danas su fotografije koje prikazuju njeno tijelo dio izložbe koja se održala u Washingtonu i Beogradu. Izložba nosi naziv „Jezik tijela“ 




Priredila: Mevlida Novalić (magazin Start BiH)

Zovem se Merima Dervović i rođena sam 1991. godine. Moja karijera „profesionalnog“ invalida započela je prije nekoliko godina zahvaljujući glavnom i odgovornom uredniku magazina Start BiH, Dariju Novaliću. On mi je jednog dana prišao i ponudio da uradimo članak o preprekama sa kojima se susreću osobe s invaliditetom. Na to iskustvo sam gledala kao na nešto zabavno i ne sluteći šta me čeka i do kojih prilika će me to dovesti.

Pri rođenju mi je dijagnosticirana spina bifida, oboljenje kičme (poremećeno zatvaranje kralježničnog kanala) zbog kojeg sam lako mogla postati samo brojka u statistici ili priča koja je isključivo i uvijek opisana kao tužna. U inat tome želim da ovo bude drugačija, normalna priča. Medijski prikaz ljudi s invaliditetom je jednoličan: kada se piše o nama uvijek su prisutni bombastični, tužni naslovi (sa kojima sam se i sama susretala) ili su ljudi s invaliditetom prikazani kao slaba bića ili cirkuske nakaze. 


I MOJ DAN POČINJE KAFOM

Nekada se čini kao da imam na sebi prišiveno skarletno slovo, samo zbog činjenice što živim normalan život u invalidskim kolicima. Pogledi i raznorazne reakcije su dio svakodnevice, kako meni, tako i mojim bližnjima. Šta to onda mene čini toliko posebnom? Jednostavan odgovor na to pitanje glasi - ništa! Jutro započinjem kao i većina drugih Bosanaca i Hercegovaca - kafom. Uspješno završavam studij talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Slobodno vrijeme najradije provodim slikajući, družeći se i putujući sa prijateljima. Ljudi me često nazivaju inspirativnom osobom, ali se bojim da ta inspiracija dolazi iz pogrešnih razloga. Aktivistkinja za ljudska prava Stella Young je iskoristila termin „inspirativna pornografija“ pričajući o načinu na koji se ljudi s invaliditetom prikazuju u medijima. Istakla je da uloga invalida postoji da bi se ljudi bez invaliditeta bolje osjećali. Ali ko sam kada nisam inspirativni vilenjak koji siđe sa svog krilatog jednoroga i čini da se ostali bolje osjećaju? Kada sam samo stvarno biće? Ja sam samo djevojka koja se ne stidi sebe. Cijele sebe.  


DAMIR I JA

Kako je uopće došlo do ideje da napravim fotografije koje prikazuju uvijek dobro skrivane dijelove mene? Kao što u našoj BiH sve počinje sa kafom, tako je počelo i ovo. Moj dragi Damir (Prljača) i ja smo odlučili da napravimo seriju fotografija kako bismo prikazali moć ženskog tijela kojeg uopće nema na listi lijepog, te se samim tim postavlja pitanje kako se osjećati lijepo u tijelu koje izlazi iz okvira nametnutih ideala ljepote? Kako prihvatiti i one ružne dijelove sebe? Lagala bih da kažem da se to desilo preko noći. Bile su mi potrebne dvije godine borbe same sa sobom i godine prilagodbe svijetu koji mi je nametao razne stigme. 

Danas, kada sam već zrela osoba, nelagodni pogledi i već standarno pitanje izrečeno tiho i suzdržano: „A šta se tebi desilo?“ me ne iznenađuju kao prije, ali me uvijek iznenadi način na koji me ljudi percipiraju namećući mi nevidljivost u svakom segmentu života.

Svaki izlazak iz stana je poput avanture s obzirom da ljudi u BiH parkiraju svoja vozila na rampe kao da je to mjesto predviđeno i rezervisano samo za njih. Za njih sam nevidiljiva. Nevidljiva sam i u kontekstu seksualnosti. Prilikom jednog noćnog izlaska sa prijateljicama, pridružio nam se i poznanik. Ugodno ćaskanje pretvorilo se u neugodno nakon što je počeo razgovor o seksu. Postavljao je pitanja svim mojim prijateljicama redom, dok je meni uputio samo pogled pun nelagode. Zar je tako teško zamisliti da osoba s invaliditetom može biti seksualna? Zar je teško percipirati me kao običnu ženu? Zbog takvih ljudi i takvih percepcija, želim da stvorim atmosferu u kojoj se može otvoreno diskutovati, te, vremenom, mijenjati njihovu percepciju da invalidska kolica čine nekoga drugačijim. 


ŠTA ZNAČI BITI LIJEP?

 Neprihvatanje samog sebe i svega onoga što tebe čini jeste odraz ogromne nesigurnosti. Dobra je stvar da se samoprihvatanje može izgraditi vremenom, svjesno i sa zahvalnošću. Prihvatiti sebe u potpunosti jeste nit koja spaja našu unutrašnjost i našu vanjštinu u jednu cjelinu. Stoga sam željela prikazati osobu s invaliditetom kao biće koje jeste ženstveno i koje prihvata sebe kao takvo. Ali šta uopće znači biti lijep? Pojam ljepote žene kroz vrijeme se neprekidno mijenja. Živimo u vremenu u kojem smo svi pod pritiskom da težimo imaginarnoj savršenosti, ali imamo i mogućnost, ukoliko imamo hrabrosti, da prikažemo sebe u potpunosti. Nago i sirovo. Upravo u toj sirovosti je ključ prihvatanja. Pogledati sebe od korijena kose do tabana, pogledati celulit, strije, ožiljke i shvatititi da svaka mana na tijelu nosi zasebnu priču koju trebamo pokazati bez srama. Stoga, ne trebamo skrivati svoje tijelo, ne trebamo skrivati ono što mi jesmo. Tu leži ljepota. To jeste ljepota.



  IZLOŽBE U WASHINGTONU I BEOGRADU



Autora serije fotografija sa Merimom, Damira Prljače, pronašli smo u Luksemburgu, gdje priprema novi projekat. O izložbi koju je 9. septembra organizovala  Otis Street Arts Project galerija u Washingtonu D. C., na kojoj je učestvovao s ovim fotografijama, kaže da je organizovana sa ciljem intelektualne / kulturne razmjene umjetnika i umjetnica iz BiH koji prvi put izlažu u Sjedinjenim Američkim Državama, a koji su se okupili oko teme Body Language (Govor tijela).  Damira je pozvala i kustoskinja ovogodišnjeg beogradskog salona Ana Simona da, dva dana nakon ove u Washingtonu, učestvuje na, također grupnoj, izložbi. Tema salona je queer umjetnost, gdje su se, kako kaže Damir, Merimine fotografije, savršeno uklopile jer preispituju doživljaj tijela i koncept lijepog općenito.

- Izložbe uvijek imaju katalog, a moj rad u katalozima za ove izložbe je opisan ovako: „Naučeni smo da posmatramo tijelo kao štit sačinjen od društvenih konstrukata. Ovaj koncept ne može podrazumijevati sve ljude sa svojim različitostima, a posebno je štetan za marginalizirane skupine. To je razlog zašto dekonstruišem taj štit. Bez njega postajemo ranjivi stvarajući tenziju kroz koju su ljudi slavljeni sa mogućnošću da budu različiti, lijepi, sveti, seksualni. Dekontekstualizirajući strah od nepoznatog, preispitujem nepisana pravila i stavove prema onima koji su drugačiji“ - kazao nam je Damir. 

Završio je studij vizuelnih umjetnosti u Sarajevu. U svom radu koristi film, fotografiju i sve oblike vizuelnih komunikacija kako bi razgovarao o marginaliziranim skupinama, nametnutim normama i načinima otpora. Do sada je izlagao na festivalima i izložbama u Sarajevu, Hagu, Istanbulu, Miamiju, Washingtonu D.C., te u Portugalu. 

merima 2.jpg

merima_02.jpg


NAJNOVIJE IZ RUBRIKE

jug
Da Jugoslavija postoji danas, da bi li bila jedna od svjetskih velesila?
19.01.2018

Ne, Jugoslavija ne bi bila velesila.

arapović
ADIS ARAPOVIĆ:Prvo odbrana disertacije, pa konačan obračun s veleizdajnicima, dinastijama, tajkunima i hohštaplerima u vlasti i opoziciji
10.01.2018

Projekt menadžer Centara civilnih inicijativa (CCI) Adis Arapović odlučio je zamijeniti nevladin sektor političkim. Svoj odlazak nagovijestio je i u intervjuu za magazin Start BiH u kojem je, između ostalog, na pitanje novinarke Starta,

djed mraz sa p oklonime
Postojanje Djeda Mraza s aspekta fizike kao nauke
29.12.2017

Djeda Mraz radi ne 24, već 31 sat, zahvaljujuci različitim vremenskim zonama koje se smjenjuju na Zemlji. Uz pretpostavku da putuje sa istoka na zapad (što izgleda logično), znači da mora obaviti 822.6 posjeta u jednoj sekundi